Među dokumentima Dinarske četničke divizije u Vojnom arhivu u Beogradu, nalazi se i zapisnik sa saslušanja ustaše Ante M. Gojčete, koji ima šest gusto kucanih stranica.
Dokument je objavljen u knjizi Miloslava Samardžića "Vojvoda Đujić i Dinarska četnička divizija".
U zaglavlju dokumenta piše: "Rađeno u Gorskom štabu Dinarske vojno-četničke divizije, u planini, dana 2. septembra 1942. godine. Obavještajni odsjek. Predmet: Istraga. Saslušanje uhvaćenog ustaše Gojčeta Milin Ante (79)."
Gojčeta, koji je uhvaćen dok je išao na odsustvo, je rođen 1923. godine u Čitluku. Prije rata je bio rudar, a u ovo doba nalazio se na službi u ustaškom Glavnom stanu u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici br. 5.
Na početku ispitivanja okrivljeni je izjavio da je u ustaše stupio po nagovoru poručnika Mate Vidovića, gostioničara iz Drniša, koji je obećao "da neće ništa raditi, samo goniti Srbe u logore i klati ih".
Vidović je takođe obećao "dobru platu, dobru hranu i spavanje". Tada je mobilisao još petoricu Hrvata iz Čitluka, koji se u zapisniku navode poimenice.
Okrivljeni je potom tvrdio da o "ustaškoj akciji, teroru i pokolju Srba" na Tromeđi "ne zna puno", jer se "nije nalazio tu", pošto ga je Vidović navodno odmah poveo u Zagreb. Tada je izričito naglasio: "Nisam nikada i nigdje nikoga ubio, niti zlostavljao".
Kao zločince optuženi je naveo Petra Duvančića iz Promine, "koji se naročito istakao u pokolju Srba", zatim Marka Tralića, Iliju Kulića, Marka Klepa i Branka Brunića, koji su se u ovo doba nalazili na službi u koncentracionom logoru Jasenovac.
U pokolju Srba u Promini "naročito se istakao" Ivan Bjelanić, koji je sada bio policijski agent u Zagrebu. Kamionima iz Knina u selo Prominu je svake noći odvoženo 80 do 100 Srba, a "svi gore navedeni klali su ih i bacali u jamu", koja se nalazi "poniže kuće Radasove". Optuženi je kasnije precizirao da su žrtve najprije bacane u rudnik kod ove kuće, a da su potom, kada je rudnik proradio, leševi prenijeti "u veliku jamu u Promini iznad kuće Radasove".
Ubice su se hvalile da su u tu jamu bacile "najmanje oko 500, a možda i više Srba". Optuženi zatim navodi poimenice još nekoliko ustaša, učesnika u zločinu, kao i katoličkih sveštenika koji su im pomagali.
Poslije ovoga, uslijedilo je prvo priznanje optuženog, koje glasi: "Za vrijeme službe u Zagrebu viđao sam često kada dolaze puni transporti Srba upućivani u ustaški logor, i priznajem da kada smo prolazili kroz vagone, tukao sam Srbe i zlostavljao, jer su mi tako naređivali Nikola Ikica i Mate Vidović".
Optuženi je tada rekao kako je dva puta gledao bacanje Srba u rijeku Savu. Ko je odbio da skoči – zaklan je, a ko je skočio – ispraćan je plotunima. Pritom su svi psovali Srbe, a "to je gledalo mnoštvo naroda", jer se događaj odigravao na željezničkom mostu u blizini Zagreba. Na objema obalama, ustaše su čekale da dotuku mučenike koji bi nekim čudom ostali živi.
"O ponovnom pokolju Srba u Zagrebu znam to, da su prije mesec dana zaklali oko 100 Srba u zatvoru u Petrinjskoj ulici", pričao je dalje optuženi. I u zgradi gimnazije u Zvonimirovoj ulici ustaše su u isto vrijeme zaklale oko stotinu Srba.
Među ustaškim oficirima koji su zahtijevali klanje Srba optuženi pominje i Jucu Rukavinu, komandanta Crne legije u Karlovcu.
"Vidio sam kada su Juco Rukavina i Nikola Ikica u Promini sa pištoljem u ruci natjerali Bjelanića Ivana da kolje kamionom dovezene Srbe, i kada je prvoga zaklao, njemu se smučilo i pao je, ali je ipak po dolasku svijesti morao da nastavi klanje", rekao je optuženi, otkrivajući nehotice da se tokom pokolja ipak nalazio na Tromeđi, a ne u Zagrebu.
Isljedniku ovo nije promaklo, pa je na ponovljeno pitanje o događajima iz 1941. optuženi odgovorio:
"Priznajem da nisam baš na početku prevrata otišao odmah sa Vidovićem u Zagreb, nego sam se zadržao neko vrijeme u Promini i okolini i tu radio kao ustaša. Prisustvovao sam više puta klanju dotjeranih Srba, iz Knina i okoline. Priznajem da sam lagao tvrdeći da nisam ni jednoga Srbina zaklao, jer sam se bojao kazne za moja zlodjela koja sam počinio prema srpskom narodu, koji mi nikada nije ništa nažao učinio".
Rekavši da sada ipak namjerava da kaže istinu, optuženi je nastavio:
"Prvoga Srbina zaklao sam u Promini nad jamom, ne znam mu ime, ali znam da je bio iz Vrlike, a na to me natjerao Duvančić Petar, koji se sada nalazi u Zagrebu. Naše vođe stalno su nam govorile da ni jedan onaj nije pravi ustaša, koji ne zakolje bar stotinu Srba. Poslije toga, takođe u Promini nad jamom, zaklao sam još trojicu rodom iz Polača. Imena ih nisam pitao, niti su oni sami govorili. Neki od Srba, starci i djeca, plakali su i molili da nisu krivi ništa i zaklinjali nas da ih ne ubijemo, ali nije bilo milosti".
Optuženi je potom opisao ubistvo postolara Martića iz Knina, od strane stožernika Marka Roša, kao i klanje 37 Srba zatočenih u nekadašnjem štabu divizije u Kninu. Ovo se desilo "kada su četnici digli ustanak".
Na početku drugog dana ispitivanja, optuženi je naveo još niz imena učesnika u pokolju u Promini. Nije priznao da je ubio Iliju Amanovića, za šta su ga teretili svjedoci i optužba, rekavši da je ovo ubistvo počinio Branko Brunić, što je lično vidio. Takođe je vidio kako je nad jamom u Promini ustaša Marko Tralić lizao krv sa noža. Optuženi zatim nije priznao da je u opštinskoj zgradi u Promini silovao dvije šezdesetogodišnje Srpkinje, čija imena se navode, već je rekao da je to učinio Mile Ličanin iz Otočca.
"Istina je da sam tukao i zlostavljao Rajića Jovana iz Trbevunja, zatim Bibića Jovu, Bibića Stevana iz istog mjesta", izjavio je potom optuženi.
Ova trojica bila su uhapšena pod sumnjom da odnose hranu srpskim izbjeglicama u zbegovima. Optuženi je rekao ko ih je prijavio, a otkrio je imena još nekolicine izdajica.
U nastavku ispitivanja, optuženi je pored ostalog saopštio:
"Lagao sam kada sam tvrdio da sam zaklao samo četvoro Srba nad jamom u Promini. Sem te četvorice zaklao sam ravno još desetoricu, dakle svega 14, ali su me na to silili moje starešine. Isto tako lagao sam da i u Zagrebu nisam ubio nikoga, jer sam, i sada priznajem da bih olakšao savjest, ubio iz puške 20 Srba koji su pokušali da se dočepaju obale Save, nakon što su bili bačeni sa mosta u rijeku. Priznajem još i to da sam u Petrinjskoj ulici u zatvoru ustaškog redarstva zaklao tri Srbina, a jednoga ubio iz puške".
U pokoljima u Zagrebu učestvovale su i ustaše iz poglavnikove Telesne bojne. Optuženi navodi imena 17 ustaša iz Pavelićeve prateće jedinice, koji su mučili i ubijali Srbe.
U nastavku, zarobljeni ustaša je opisivao kako su u Zagrebu, na željezničkoj stanici, hapšeni Srbi koji su putovali prema Beogradu sa dozvolom "Nezavisne Države Hrvatske". On lično odveo je iz voza četiri porodice, od kojih su dvije imale po četvoro, jedna dvoje, a jedna devetoro djece. Svi su sprovedeni u zatvor u Petrinjskoj ulici, "gdje su u podrumu i roditelji i djeca bili zaklati".
Na kraju drugog dana ispitivanja, optuženi je izjavio:
"Svega priznajem da sam ubio 47 Srba svojom rukom i to: U Promini nad jamom zaklao sam četiri, a šest ubio iz puške, dok sam četiri ranio i polužive bacio u jamu. U Vrbniku sudjelovao sam u ubistvu četvorice Srba. U Zagrebu u zatvoru Petrinjske ulice zaklao četiri a ubio pet ostalih. Na Savskom mostu ubio sam iz puške 20 Srba, ali ne priznajem da sam ih nožem klao. Priznajem da sam svagdje u zatvoru tukao i zlostavljao Srbe, mučio ih na sve moguće načine i zlostavljao, a branim se da su mi starješine tako naređivale… Ovu izjavu dajem samovoljno na postavljena pitanja isljednika i tokom cijeloga saslušanja niko me nije tukao, zlostavljao ili silom prisilio da dadem ovo priznanje".
U dodatku saslušanja, 5. septembra 1942. godine, optuženi je ispitivan o saradnji ustaša i domobrana sa komunistima, kao i o neprijateljskom stavu prema Italijanima.
Po prvom pitanju izjavio je:
"Za vrijeme borbi u Kordunu video sam prvi put saradnju hrvatskih vlasti sa komunistima. Tako na primjer kod Vojnića, vodili smo cijeli dan borbu sa komunistima, i drugoga dana, kada smo bili opkoljeni, došla nam je u pomoć jedna satnija domobrana a mi smo umakli. Malo zatim cijela satnija bila je opkoljena i razoružana. Mi smo svi znali da se namjerno predala da bi dostavili oružje partizanima. Znam još jedan slučaj gdje su naši sarađivali sa partizanima, tako na primjer Josip Rodić iz 3. ustaške satnije odnio je partizanima jedan teški mitraljez i 700 metaka i zadržao se kod njih osam dana. Kada se povratio nije bio kažnjen, a zatim stalno je krao od nas municiju i nekuda odnosio. Mi smo se žalili našem poručniku Koniciju Ivanu, no on se samo smijao i odgovarao da nema dokaza, a dao nam je do znanja da i ta municija ide za dom, i da nemamo što da se žalimo. (80)".
Pored ovoga, optuženi je naveo imena osam "partizanskih pristalica" iz Promine, uz komentar: "Svi su oni ustaše". Ova osmorica odnosila su partizanima duvan i hranu, a donosila i potom dijelila komunističke letke.
Optuženi je zatim nabrojao desetak osoba iz sela Ljubotići i Bogatići, koje su ujedno bile "ustaše i partizanski agenti".
U vezi drugog pitanja, optuženi je izjavio da su ustaše dobijale nagradna odsustva za rad protiv Italijana, "koji drže naše hrvatske krajeve anektirane", dodajući:
"Istina je da nam naše starješine stalno govore da su Italijani naši neprijatelji, da su našu državu izigrali, i da će doći čas, kada će napustiti sve naše krajeve, i da je taj čas vrlo blizo".
Saslušanje su, pored optuženog, potpisala dva svjedoka i "isljedni oficir, sudija". Čitko je prezime prvog svjedoka – Ranđelović, dok se imena drugog svjedoka i sudije ne mogu pročitati. Nema podataka o presudi, ali smatra se da je ustaša osuđen na smrt i likvidiran, prenosi "Espreso.rs".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.