OSIJEK - Trinaest radnika pogrebnog preduzeća "Ukop" iz Osijeka privedeno je zbog šokantnih višegodišnjih krađa nakita, čak i zlatnih zuba koje su kliještima vadili pokojnicima.
Legendarni "maratonci" uživo u Osijeku. Junaci Šijanovog i Kovačevićevog kultnog filma već su godinama prisutni u najvećem gradu istočne Hrvatske.
Vjerovatno nema Osječanina koji ih nije bar jednom u životu sreo, vidio, brojni od njih su ih poznavali, neki su se s njima družili, prijateljevali, a da nitko pritom nije imao pojma da se pred njima nalaze utjelovljenja Lakija i ostalih Topalovića, Bilija Pitona i njegove porodične bande.
Kultna crnohumorna priča iz neke palanke u Srbiji, snimljena prije 30 godina, već je godinama u Osijeku bila zbilja. Doduše, u modernizovanoj verziji. Osječki "maratonci" ipak su se odlučili za nešto sofisticiraniji način dodatne zarade pa su umjesto krađe sanduka iz grobnih raka i njihove prerade za ponovnu upotrebu pribjegli daleko jednostavnijim metodama.
Oni su s pokojnika ili iz njihovih sanduka skidali zlatni i srebrni nakit, ali i odjeću. Navodno su bili toliko drski, ili možda opsesivni, da su imali i kliješta za vađenje zlatnih zuba.
Grobari i nosači osječkog pogrebnog preduzeća Ukop, saznajemo iz istrage, godinama su to činili. Bio je to posao koji se prenosio "s koljena na koljeno" i čuvao kao njihova mala tajna koja im je donosila lijepe dodatne prihode.
Za neke je to morbidno, za druge bolesno, treći u tome vide i nastranost, no ljudi koji imaju iskustva u grobarskom poslu kažu da grobari s vremenom jednostavno oguglaju na neke, nama običnim smrtnicima, normalne emocije kada je riječ o mrtvacima. Njima su mrtvaci dio svakodnevnog života pa im nije bio problem provoditi dodatnu "obdukciju" na njihovim tijelima. Svi su međusobno znali jedni za druge, ali nisu radili zajedno, već svako za sebe.
Plijen nisu dijelili i ovisili su o sreći, odnosno o tome hoće li im se posrećiti da kod "svojeg" pokojnika pronađu nešto zlata. S pijetetom bi ušli u mrtvačnicu par minuta prije početka pogrebnog obreda i zamolili ožalošćenu porodicu da izađe van kako bi mogli zatvoriti sanduk. Bili su dobro uhodani.
Na brzinu bi pregledali tijelo pokojnika, zavirili u sanduk i pokupili sav nakit koji bi pronašli, potrpali ga u džepove, a onda s istim pijetetom iznijeli sanduk ispred mrtvačnice, gdje su se uplakana porodica, rodbina i prijatelji spremali da na posljednje počivalište isprate pokojnika.