BEOGRAD - Nije bilo osnova za progon, znalo se da nisam kriv, presudilo je to što su tužioci bez predubjeđenja pročitali predmet u kojem nema moje krivice. Neko je imao razloga da budem proganjan, da li je riječ o političkim razlozima, ili bolesnim umovima, ili, svakako, to što sam nekome smetao.
Ovako je general Vlado Trifunović, posljednji komandant Varaždinskog korpusa Jugoslovenske narodne armije koji je od sigurne smrti spasio 220 vojnika i 37 oficira novembra 1991, prokomentarisao odluku Višeg javnog tužilaštva u Beogradu koje je u srijedu odustalo od optužnice protiv njega i još četvorice oficira Jugoslovenske narodne armije koji su osuđeni za podrivanje vojne i odbrambene moći zemlje.
Obrazloženje Tužilaštva je da su oni postupali "u krajnjoj nuždi".
Vrhovni sud Srbije ukinuo je ranije presudu kojom su general Trifunović i pukovnici Sreten Raduški i Berislav Popov prije 14 godina osuđeni na zatvorske kazne zbog podrivanja vojne i odbrambene moći zemlje. "Najteže je bilo izdržati torturu; bio sam ponižen, lišen mnogih prava, ljudi su me izbjegavali, a porodicu nisam mogao okupiti, bila je zastrašena, ponižena, bili smo suočeni sa siromaštvom i razdvojenošću, odvojeni od društva, odbačeni. Ovo je neka vrsta satisfakcije, ali zakasnjele, što umanjuje njen efekat. Poslije 19 godina vidimo da u ovoj državi postoje pošteni, školovani ljudi, a ćutali su do sada. Dobro je i da su ikad progovorili kako valja", kaže general, koji od 1992. živi u trošnoj samačkoj sobi u hotelu "Bristol".
Potez Tužilaštva mogao bi da se ocijeni i kao drugi korak ka rehabilitaciji generala Trifunovića u Srbiji, ali na njemu ostaje i teret pravosnažne presude za ratne zločine u Hrvatskoj i istraga za ista djela u Sloveniji. "Profesionalni sam vojnik, nisam od ljudi koji se lako zalete u avanturu, sve sam radio osmišljeno, ono najbolje što se moglo uraditi. Siguran sam da presude i postupak u Hrvatskoj i Sloveniji protiv mene nisu zasnovani na istini, kao ni ovaj ovdje. Nadam se da će se tamo naći neko ko će to pokrenuti. U Zagrebu proces stoji u mjestu, a ja tamo ne mogu ići", kaže Trifunović.
On ističe da su pravosuđa Slovenije i Srbije sarađivala kada je trebalo da odgovori na pitanja "koja su u vezi s progonom". "Bio bi red da se sada dogovore oko mojeg oslobađanja tog neosnovanog gonjenja, da mogu da se krećem, da živim kao i svaki normalan čovjek", kaže general Trifunović.
Danas je posljednji komandant Varaždinskog korpusa JNA, kako kaže, "izmučen, uništen, osramoćen". "Ne gubim nadu, nikada je nisam gubio, uvijek sam bio čovjek na pravom putu, radio sam prave stvari, nikada nikoga nisam izdao, nisam uradio ništa nečasno. Uvjeren sam da sam častan čovjek, iako vlast i narod to, u cjelini, ne priznaju. Za mene poslije 43 godine staža nema stana, to je dokaz da država i vlast nisu izvršili svoju dužnost, da nemamo pravnu državu", kaže Vlado Trifunović.
Progonjen u tri države
Nesuđeni "general mrtvih", kako su novinari nazivali Vladu Trifunovića, osuđen je u Srbiji na 11 godina zatvora zbog toga što je uprkos naredbi iz vrha JNA, predao opkoljenu kasarnu u Varaždinu znatno jačim hrvatskim snagama i tako spasao živote 220 vojnika i 37 oficira. Istovremeno, u Hrvatskoj je osuđen na 15 godina robije zbog navodnih ratnih zločina.
U Sloveniji je vođena istraga zbog zločina protiv civilnog stanovništva. Na teret mu je, po komandnoj odgovornosti, stavljena smrt jednog pripadnika slovenačke teritorijalne odbrane. Varaždinski vojnici su, po naređenju Vrhovne komande, upućeni da brane granični prelaz s Austrijom, i tada su poginula petorica, a ranjeno 17 vojnika JNA. Helsinški odbor u Sloveniji pokrenuo je pitanje ratnog zločina koje su tamošnji teritorijalci počinili nad pripadnicima JNA, ali ni to nije uticala na Trifunovićevu optužnicu.
Jedino u vezi s čim su tri nekada bratske republike od početka devedesetih uspjele da postignu konsenzus jeste osuda i progon jednog čovjeka.
"Pravni je nonsens da me tuži i sopstvena država i države koje su bile u sukobu s mojom državom", izjavio je svojevremeno Trifunović.
Psovali im "majku tuđmansku"
Moju kćerku su u Srbiji izbacili s posla, radila je u vojnoj ustanovi. Kada su mene zatvorili, njoj su uručili otkaz u nedjelju, dok je bila na porodiljskom bolovanju. Oduzeli su mi platu, a žena i ćerka ne rade. Jedva su kupovale unuku mlijeko. Psovali im 'majku tuđmansku'. Boljela me je činjenica da me moja država i moja vojska, kojoj sam služio 43 godine, tretiraju kao najgoreg zločinca. U zatvoru sam bio maltretiran i ponižavan. Teško sam obolio. Porodicu su mi rasturili. Jedino, eto, to sto smo svi živi. Ali jad i čemer se ne može opisati. Živimo u krajnjoj bijedi. Kao da nikada ništa nismo radili i ništa nismo vrijedjeli. Žena mi je veliku podršku dala i žrtvovala se. Išao bih da radim nešto, iako sam bolestan. Ali gdje? Ne smijem preko granice, a ovdje bih vjerovatno mogao samo da tucam kamen. To neću, i ne mogu", ispričao je Trifunović beogradskim medijima 2004. godine.