BAŠKO POLJE - Ovo je priča o selu koje više ne postoji osim u sjećanjima onih koji su u njemu živjeli i radili. Ono sto je nekad bio ponos Makarske rivijere, danas je devastirano naselje vrijedno milione evra, ali bezvrijedna je to svota u poređenju sa značenjem koje je ono imalo za hiljade ljudi.
Dječije selo je bila sigurna luka i utočište, a mnogim mališanima i jedina nada. Ljekovito mjesto za respiratorne bolesti je nakon rata opljačkano i uništeno.
To je jedan od razloga zašto mnogi ljudi koji su tu radili, više nikad nisu otišli u Dječije selo u Baškom Polju nadomak Baške Vode i Makarske.
"Ne mogu, previše je bolno. Moja noga tamo nije kročila od 1996. godine jer znam da to ne bih mogla podnijeti. Teško je gledati razvaline u koje smo decenijama investirali naše plate, znanje i rad. Plate su bile male jer smo ulagali u bolnicu, a sve nas je nosio entuzijazam i ljubav prema djeci.
Mnogo je pacijenata dolazilo iz Zrenjanina i Sarajeva, ali imali smo pacijente gotovo iz svih krajeva bivše Jugoslavije. Jedino iz Crne Gore nikad nikog nismo imali. Većina zaposlenih je bila s područja Makarske rivijere ili iz BiH.
Ja sam rođena u Beogradu, gdje sam završila i fakultet. Ovdje sam došla odraditi jednogodišnji staž, upoznala sam supruga i ostala. U Dječijem selu sam se zaposlila 1974. godine. Nikad nisam mislila da ću biti pedijatar, vjerovala sam da ću postati internista, ali kroz rad s djecom sam zavoljela tu granu medicine i tu su me poslali na specijalizaciju" kaže doktorica Snježana Andrijašević.
U čemu je, po Vašem mišljenju, bila tajna uspjeha Dječijeg sela?
"Mikrolokacija; planina, more i borova šuma bili su izuzetno pogodni za astmatičare. Čak bi i pacijenti iz Makarske dolazili u Dječije selo i ostajali po mjesec dana. Vrhunski doktori i odlične medicinske sestre su doprinosili znanjem, pa su svi pacijenti odlazili kući izliječeni ili s blažim oblicima respiratornih bolesti.
Neka djeca su kod nas boravila i po dvije-tri godine. Roditelji se nisu usuđivali uzeti ih, plašeći se da im dijete ne dobije astmatične napadaje kući. Za siromašne roditelje iz Zagore mi smo bili spas. Izdržavali smo njihovu djecu, vozili ih kombijima u školu, a u mjestu smo imali vrtić i osnovnu četverogodišnju školu."
Pamtite li neki slučaj koji Vas je posebno dirnuo?
"Za neku djecu se toliko vežete da vam je teško kad odu. Pamtim slučaj o kojem se svojevremeno pisalo u novinama. Majka Marka Selaka je umrla na porodu 1978., a četiri starije sestre i otac se nisu mogli brinuti o njemu pa su ga ostavili nama.
Ja sam ga htjela usvojiti, ali njegov otac to nije dopuštao iako ga je viđao jednom godišnje i nije se brinuo o njemu. Jako sam voljela Marka, bio je uvijek prisutan na rođendanima moje djece i svi zaposleni su ga voljeli. Poslije je prebačen u dječiji dom u Kaštelima i čujem da je završio za autolimara. Voljela bih znati šta je s njim.
Sjećam se i dječaka Hakikija. Živio je na Kosovu i tamošnji ljekari su ga otpisali jer je imao težak oblik infekcije bronhija. Djed mu je živio u Baškoj Vodi i doveo ga je k nama kad je Hakikiju bilo četiri godine. Dječak je morao na operaciju, a sad je to odrastao čovjek koji živi u Baškoj Vodi i ima svoju djecu".
Šta Vam je bilo najteže dok ste radili u Dječijem selu?
"Požari! Jedan me požar zatekao na dežurstvu, a kad je izbio veliki požar 1985. bila sam u Makarskoj. Ostavila sam svoju djecu u kući i jurila u Dječije selo.
Grabili smo mališane i požurivali stariju djecu, a pomagali su nam i turisti. Hakikijev djed je osam beba strpao u auto i vozio ih iz zapaljene borove šume, bilo je strašno gledati. Izgorjela su tri smještajna objekta. Koliko god je bilo teško to proživljavati, takvo zajedništvo među ljudima pamtite za cijeli život."
Filip Filipeti bio je direktor Dječijeg sela do rata:
"Istorija Dječijeg sela datira još od 1956. kad je sovjetska vojska izvršila vojnu intervenciju u Mađarskoj nakon čega je 20 hiljada izbjeglica iz Mađarske prebjeglo u Jugoslaviju. Crveni krst Švedske izgradio je u Baškom Polju naselje od dva bungalova i 10 drvenih baraka za potrebe izbjeglica, ali Mađari su izbjeglički status riješili već sljedeće godine, pa je švedska vlada taj kompleks poklonila jugoslavenskoj djeci.
Medicinski fakultet u Zagrebu to je pretvorio u bolnicu za respiratorne bolesti, a prvi pacijenti su nam počeli stizati 1964. Šef zdravstvenog tima od šezdesetih do kraja osamdesetih godina bio je pedijatar i alergolog Tomislav Šegota" kaže Filipeti.
Marilda Grubišić je u Dječije selo dolazila etapno.
"Kao srednjoškolka sam bila predsjednica omladine i redovno smo djeci priređivali priredbe. Skromnost je kod sve te djece bila prirodna osobina, a uzajamno poštovanje neupitno.
Nakon nekoliko godina sam radila kao učiteljica u Dječijem selu i sjećam se peći na drva oko koje bi se stisli, učili, crtali, smijali se. Ta djeca su bila bolesna, a radosnija negoli većina današnje zdrave djece.
Treća etapa mojih odlazaka u Dječije selo bila je sa sinom Markom koji je imao težak oblik laringitisa u starosti od 12 mjeseci. Od gušenja ga je spasio doktor Ivo Visković boreći se cijelu noć za njegov život.
Sljedećih desetak godina smo često odlazili u Dječije selo, doktorica Andrijašević i doktor Šegota su nam bili desna i lijeva ruka. Još uvijek znam otići na plažu u Dječije selo, ali svaki put me zazebe oko srca kad prolazim pored ruševina i smeća. Tamo gdje je nekad vladao život, sad vlada smrt i destrukcija" kaže Marilda Grubišić.
Teško je reći u čijem je vlasništvu Dječije selo, ali zna se čije nije - dječije, navodi "Slobodna Dalmacija".