NOVI SAD - Dan nakon sudske uslovne osude od šest mjeseci do dvije godine pojačanog vaspitnog nadzora, Krstan V. (16) iz Kaća, dječak koji je u novembru 2012. u samoodbrani izbo dvojicu starijih mladića, za „Blic“ priča o svom životu. Ili, kako kaže, o godini pakla i agonije. Život mu je izvrnuo naopako taj obračun u holu Mašinske škole u Novom Sadu…
- Muka mi je kad pričam kako sam bio meta nasilnika, i to od prvog dana kada sam krenuo u prvi razred Građevinske škole. Ustremili su se na mene jer sam imao dobre patike, sat, jaknu. A u to vrijeme sam radio kod ujaka u pekari i imao sam novca. Siledžije su sve to znale.
Prvi put su mi ta dvojica mladića prišla i uzela novac. Znao sam da se na tome neće završiti. S njima nema šale. Ili daš to što ti traže ili dobiješ batine. Svaki put kada su me presreli, uzimali su mi sve što sam imao, 500, 1.000 dinara.
Prijetili su mi… Nisam imao kome da se požalim. Trajalo je dva mjeseca, a ni porodici nisam rekao.
I drugi učenici su bili meta tih siledžija. I sada su. Kada djeca kažu direktoru ili nekom drugom šta im rade, oni na to odgovore samo da ne nosimo vrijedne stvari na odmor, da ih ostavimo u učionici. Zato sam krišom kupio nož kada sam s djedom bio na Najlon pijaci. Htio sam da ih uplašim. Tog dana su mi ukrali torbu, prodavali su moje stvari u dvorištu. Došao sam, gađali su me ciglama, kantom, jurili su za mnom. Jedan je počeo da me davi, nisam mogao da dišem. I izvukao sam nož.
Agonija
Milana Š. (22) iz Rakovca sam izbo po tri puta u stomak i grudi. Branimira S. (20) iz Teslića sam ubo jednom u grudi. Agonija. Privela me je policija, pa me odvela pred sudiju. Do ujutru mi nisu dali da jedem ni da pijem. U pritvoru sam proveo 16 dana. To mi je bilo najgore.
Jedan od stražara me je pitao: „Je li, mali, jesi li ti dobio batine kada si došao ovamo?“
Osveta
Rekao sam da nisam, a on je na to odgovorio da je trebalo i gurnuo me u sobu.
U školu nisam išao. Izgubio sam godinu, a roditelji su me zbog bezbjednosti ispisali iz Građevinske škole. Ponovo sam u prvom razredu, ali privatne škole. Nastavnici me čekaju na autobuskoj stanici, prate me kada idem kući. Sve je još svježe, nisam bezbjedan. Plašim se, plaše se moji roditelji. Kada nisam u školi, sjedim u kući, ne idem po diskotekama kao moji vršnjaci.
Ta dvojica su se raspitivala o meni, ne znam na šta su spremni.