BIJELJINA - Pravljenje ratarskih svijeća u manastiru Tronoša jedinstven je slučaj u pravoslavnom svijetu. Ne zna se kada su seljaci Vukovog zavičaja počeli da liju velike voštanice pred najveći hrišćanski praznik - Vaskrsenje Isusa Hrista, ali se vjeruje da je taj lijepi običaj nastao još u devetnaestom vijeku.
Ujutru, na Veliku srijedu, Jadrani se okupljaju u manastirskoj porti, a onda prisustvuju molitvi u crkvi. Poslije obreda i blagosiljanja uzimaju ostatak prošlogodišnje ratarske svijeće ispred oltara i nose ga na mjesto gdje će se liti nova svijeća. Tako su u novoj svijeći čestice voska svih ratarskih svijeća koje su ovdje izlivene.
Iguman manastira Tronoša otac Nikolaj prvi započinje posao - plete po mjeri fitilj, a ostali seljaci lome veliku količinu voska, koju se prikupili vjernici iz svih krajeva. Potom vosak stavljaju u veliki kotao i tope.
Istopljen vosak sipa se u kalup i hladi se. To traje cijeli dan, jer se mora dosipati tečni vosak, pošto se ohlađeni skuplja. Uveče svijeća biva izlivena, a rano ujutru na Veliki četvrtak prelivaju je posebno odabranim, najžućim voskom - da dobije visok sjaj i glatkost.
Za manastir Tronoša liju se dvije ratarske svijeće - jedna u manastirskom dvorištu, to je "jadranska voštanica" mještana Tršića i Korenite, a Rađevci prave drugu u svojim selima - Paskovcu i Zajači. Svaka od ovih svijeća teška je po pedesetak kilograma. Visoke su skoro dva metra, a prečnik im je tridesetak centimetara.
"Ne zna se tačno kada je običaj izlivanja ratarskih sveća počeo, ali se pretpostavlja da je to bilo još u devetnaestom veku. Zna se samo da je neka velika nevolja naterala meštane četiri sela oko manastira Tronoše da pred najveći hrišćanski praznik - Hristovo vaskrsenje - od voska liju sveće i nose ih u manastirsku crkvu. To je jedinstven običaj u pravoslavnom svetu i prenosi se s koljena na koljeno", kaže otac Nikolaj.
"Sveće su od čistog voska. Meštani ovih sela godinu dana prikupljaju vosak, a poslednjih godina vosak za sveće donose i vernici iz drugih krajeva", dodaje iguman manastira Tronoša otac Nikolaj, koji i sam učestvuje u pravljenju jadarske ratarske svijeće.
Sav posao prilikom izlivanja svijeća obavlja se u posljednjoj nedjelji Vaskršnjeg posta - da bi u crkvi bile osveštane i postavljene na Veliki četvrtak.
"Posao je zahtevan i odgovoran. Sveće se liju na Veliku sredu, a kada se otopljeni vosak stvrdne, na Veliki četvrtak mladići ih na ramenima nose do izvora Devet Jugovića isred manastirskih zdanja. Tu se okupi veliki broj meštana Jadra i Rađevine, ali i vernika iz mnogih krajeva. Potom se sveće nose pred crkvu, gde ih osveštavamo i prikucavamo na njih male ikone. Nakon tronosanja oko crkve postavljaju se ispred oltara, a pale ih momci iz tih sela. Poslednji put ove sveće pale se u nedelju - na pravoslavni praznik Cveti, da bi poslije tri dana bile pretpoljene u nove sveće", objašnjava arhimandrit Nikolaj.
Tronoške ratarske sveće gore godinu dana. Pale se svake nedjelje i o velikim praznicima. Postavljene su ispred ikonostasa i palimo ih o praznicima. Pred izlivanje novih svijeća u kamenom postolju ostane najmanje pedesetak centimetara prošlogodišnjih svijeća.
Jadrani i Rađevci vjeruju da ih ove svijeće štite od bolesti, stradanja, pohara, ratova i drugih nesreća. Pravili su ih i u vrijeme bombardovanja Srbije 1999. godine, kada su bombe padale po vrhovima njihovog Gučeva.