ZAGREB - Ustaški pozdrav "Za dom spremni" gotovo je izašao iz ilegale u Hrvatskoj, gdje njegove pobornike ne brine teret koje nose te tri riječi, a sebe često smatraju pokretom otpora aktuelnoj lijevoj vlasti, upozorava Dojče vele.
I dok je incident koji je izazvao fudbaler Džo Šimunić skoro zaboravljen, novi "vjetar u leđa" revizorima istorije dao je političar i posljednji zapovjednik obrane Vukovara Branko Borković koji smatra da taj pozdrav treba uvesti u službenu vojnu upotrebu i u tom cilju je putem Fejsbuka pokrenuo inicijativu.
Potpisnici peticije na iternetu tvrde da je pozdrav "Za dom spremni", koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio službeni pozdrav ustaškog pokreta, zapravo starohrvatski pozdrav i podržavaju incijativu da se uvede u službenu vojnu upotrebu.
Organizatori peticije kažu da ju je potpisalo 3.200 osoba, među kojima ima i akademika, predstavnika crkve, sportista, naučnika, advokata, novinara..
Inicijativa je izazvala oštre reakcije u Srbiji, ali i Hrvatskoj čija je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović danas poručila da je inicijativa "neozbiljna i neprihvatljiva i na nivou provokacije".
I dio hrvatske javnosti uzvraća da je riječ o nepatriotskoj inicijativi koja može samo da šteti naciji i državi.
Inače, "istorijska teza" o pozdravu "ZDS" najčešće se poziva na libreto opere "Nikola Šubić Zrinski", ideološki i mitološki važnoj tački hrvatske kulturne baštine koju je krajem 19. veka komponovao Ivan Zajc.
Ali prava istina je, objašnjava istoričar Hrvoje Klasić, da je "ZDS“ kao pozdrav uveden tek nakon osnivanja fašističke ustaške Nezavisne države Hrvatske i da je riječ o ekvivalentu njemačkog "Zig hajl" (Sieg Heil – živela pobeda).
"Pozivao sam sve one koji šire laži da pokažu jedan jedini dokaz. To je lako provjeriti. Libreto je svima dostupan. ZDS u toj operi ne postoji, kao što nije nigdje zabilježeno da je neko prije na taj način pozdravljao", navodi Klasić i dodaje da građani rijetko razmišljaju što im se po tom pitanju "servira".
Uz to, on navodi još jedan poklič, često korišćen na tribinama fudbalskih stadiona u Hrvatskoj, "U boj, u boj, za narod svoj!“, i kaže se i to pripisuje operi Ivana Zajca, ali da toga u libretu nema.
"Ono što je veoma interesantno jeste da takav stih postoji samo u pjesmi srpskog autora Jovana Jovanovića Zmaja ''Bojna pesma''. To je pjesma iz 19. vijeka koja govori o oslobađanju Srba od Turaka. Ali na utakmicama se nakon "U boj, boj, za narod svoj“, izvikuje "Ubij Srbina“, što pokazuje indiferentnost prema činjenicama, ali i na koji se dio istorije pozivaju oni koji viču ZDS''“, objašnjava Klasić društvenu klimu u kojoj se činjenice koje ne idu u prilog željenoj tezi jednostavno zanemaruju.
Uzletu ZDS-a možda je, navodi njemački radio, najviše pridoneo "estradni ljubimac desnice" pjevač Marko Perković zvani Tompson, koji ga je ugradio u svoju pesmu ''Bojna Čavoglave'', jednu od najizvođenijih ratnih pjesama u Hrvatskoj.
Ustašstvo se, navodi Klasić, počelo tolerisati jer se ljudi najlakše povezuju s radikalnim varijantama.
"U Hrvatskoj je 91. godine trebalo nešto vrlo radikalno da bi se oduprlo onom drugom radikalnom što nas je snašlo - Miloševiću, Šešelju, Arkanu, balvan revoluciji...", objašnjava istoričar.
U ovom trenutku teško da lijevo-liberalna vlada može da pošalje poruku koju zagovornici pozdrava ZDS žele da čuju, pa je odgovornost na opozicionom HDZ-u, predsjednici Grabar Kitarović, ali i Crkvi, a Klasić tu dodaje i intelektualce i istoričare koji svojim dvosmislenim izjavama koketiraju s različitim političkim opcijama.
I ugledni zagrebački sociolog Renato Matić odbacuje tezu prema kojoj je ZDS izraz istinskog patriotizama i dodaje da i sve glavne političke stranke imaju stav da je riječ o pozdravu nastalom u kvislinškoj ustaškoj državi.
"Danas ga najčesće koriste oni koji se u vrijeme zadnje agresije na Hrvatsku nisu ni rodili, a u školi o ZDS nisu ništa učili. Oni vide da to nervira vlast pa ga koriste kao provokaciju bez svesti o tome što to jeste", kaže sociolog koji početak problema vidi u tome što se o njemu nije povela skoro nikakva službena stručna rasprava, pa o tom dijelu hrvatske istorije ne postoji usuglašena priča koja bi se predstavila mladima.
(DW)