BEOGRAD - Jedno od glavnih obećanja lidera DOS-a 2000 - borba protiv korupcije i kriminala - u Srbiji nije ispunjeno ni do danas.
Vlada pokojnog premijera Srbije Zorana Đinđića u ljeto 2002. donijela je Zakon o borbi protiv organizovanog kriminala, koji tada prvi put uvodi instituciju svjedoka saradnika. Da bi mogao da se primjenjuje, zakon je morao da bude usvojen i na saveznom nivou. Međutim, pola godine DSS i crnogorska SNP opstruiraju njegovo donošenje. Usvojen je tri mjeseca prije ubistva premijera Đinđića. Na osnovu tog zakona formiran je Specijalni sud i izabran specijalni tužilac. Od ljeta 2002. do marta 2003. vladala je potpuna panika, koja se ispoljavala svakodnevno, raznim kampanjama putem medija, a bila je uperena protiv Đinđića. Razlog je bio zakon kojim su pogođeni brojni pojedinci koji su se tokom devedesetih obogatili u ratno-pljačkaškim pohodima, ili su moć i uticaj stekli obavljanjem prljavih poslova za državu.
"Vi treba to da stavite u kontekst ratova koji su se dešavali u periodu devedesetih, vreme sankcija, kada je Služba državne bezbednosti bila u funkciji nadziranja podzemnih operacija koje je država vodila u obezbeđenju sredstava za funkcionisanje države u vreme sankcija", kaže inspektor DB-a u penziji Zoran Stijović. Oni koji su godinama prije 5. oktobra bili na vrhu neformalnih centara moći koriste sve što im je na raspolaganju da javnost okrenu protiv reformi. Ispunjenje obećanja datih 5. oktobra za njih znači istrage, sudske postupke i krivičnu odgovornost.
Zbog toga kreiraju klimu straha od saradnje Srbije sa Zapadom. Formiraju "antihaški lobi". U tome im pomažu tabloidi.
U "Reporteru" je, u oktobru 2001, objavljen spisak od preko 360 ljudi koje Vlada Zorana Đinđića namjerava da "isporuči Haškom tribunalu".
Spisak se pojavljuje u trenutku kad su "crvene beretke" organizovale oružanu pobunu zbog isporučenja braće Banovića. Kasnije se ispostavilo da je spisak izmišljen i da je u aferu bila umiješana Vojna služba bezbjednosti. Na spisku su bili pripadnici vojske i policije. "Ljudi koji su pomenuti, njih 300 i nešto su sticajem okolnosti to shvatili kao direktnu pretnju njima i hapšenje. Da li je protiv nekog od njih podignuta optužnica, ili pokrenuta neka istraga pred Haškim tribunalom", navodi Stijović. "Ljudi koji su proizvodili strah, koji su proizvodili uznemirenje u toj grupaciji, su ljudi koji su instrumentalizovali tu grupaciju u pokušaju da zaštite sebe", ocjenjuje on.
Žestoki protivnici reformske vlade, na čijem je čelu bio Đinđić, bili su i oni koji su pokušavali da se javnosti predstave kao uspješni poslovni ljudi, a bogatstvo su u stvari stekli u pljačkaškim pohodima i baveći se kriminalom tokom devedesetih. Oni, takođe, strahuju da bi se mogli naći na udaru zakona.
"Imamo primere da su naše patriotske snage koje su krenule u ostvarenje projekta 'Velike Srbije' '91/92. godine, kad bi došle neko mesto prvo upadale u banku, uzimale pare, tražile ima li zlata, ima li nakita, i da su upadale kod bogatih ljudi, ubijali ih, pljačkali", podsjeća predsjednik SPO Vuk Drašković.
"Antihaški lobi" činili su i političari koji su devedesetih bili najglasniji zagovornici ratničkih pohoda na prostoru bivše Jugoslavije. Političari čiji stranački program se zasnivao na propagiranju rata i stvaranju "velike Srbije", poslije demokratskih promjena javno prijete osvetom. Tako je Vojislav Šešelj, predsjednik SRS-a, poslije neuspjelog atentata na Đinđića kod hale "Limes", u februaru 2003, prijetio da će "u Srbiji biti krvi do koljena".