RIJEKA - Hrvatskoj možda ne prijeti talas uličnih sukoba kakav potresa pojedine evropske zemlje, ali joj prijeti dugoročno štetna pojava: politička apatija i uvjerenje građana da se kroz institucije ništa ne može promijeniti.
Na to je u razgovoru za "Novi list" upozorio Ivan Cerovac s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koji predaje i na Univerzitetu u Ljubljani.
Govoreći o protestima širom Evrope, njihovim uzrocima i odgovornosti političara, ocijenio je da nezadovoljstvo mladih povezuje osjećaj da im budućnost postaje sve nesigurnija.
Šta povezuje proteste širom Evrope?
Talas protesta koji je počeo u Francuskoj privukao je stotine hiljada ljudi, dok su protesti i nemiri zabilježeni i u Lisabonu, Madridu, Milanu, Briselu i Tirani.
Povodi se razlikuju. U Francuskoj su u središtu bili loši uslovi u školama, nedostatak nastavnika i dotrajala infrastruktura. U Španiji i Portugalu izražena je stambena kriza, u Italiji nezadovoljstvo troškovima života i izdvajanjima za odbranu, a u Albaniji korupcijom i visokim školarinama.
Cerovac smatra da današnje proteste od pokreta Žutih prsluka prvenstveno razlikuje politička poruka. Dok su Žuti prsluci protestovali zbog akciza na gorivo i socijalne nejednakosti, sadašnja okupljanja izražavaju šire nezadovoljstvo životnim izgledima.
"Zajednički imenilac sadašnjih protesta nije prvenstveno siromaštvo ili socijalne nejednakosti, iako su i to važne teme koje se kontinuirano provlače kroz proteste, već osjećaj gubitka budućnosti", kaže Cerovac.
Zašto mladi gube vjeru u obećanje boljeg života?
Prema njegovoj ocjeni, mladi sve češće uviđaju da obrazovanje i rad nisu dovoljni da im obezbijede pristojan život.
"Mladi Evropljani odrastali su uz obećanje da će obrazovanjem i radom živjeti bolje od svojih roditelja, a sada sve češće otkrivaju da im ni jedno ni drugo ne garantuje pristojan život. Generacija kojoj se godinama govorilo da je budućnost Evrope sada traži objašnjenje zašto ta budućnost izgleda toliko nesigurno i neprivlačno", navodi on.
Kome politički odgovara nasilje na ulicama?
Francuski predsjednik Emanuel Makron odgovornost za nasilje pripisuje lijevim političkim opcijama. Cerovac takvo tumačenje smatra politički korisnim, ali analitički neuvjerljivim.
Ističe da treba razlikovati podršku protestima od podsticanja nasilja. Francuska vlada posebno optužuje radikalnu ljevicu i stranku Nepokorena Francuska, ali Cerovac upozorava da ni radikalna desnica nije samo posmatrač te da su zabilježeni i sukobi u kojima učestvuju ekstremno desne grupe.
"Svaki zapaljeni automobil i razbijeni izlog dodatni je argument u rukama političara koji obećavaju da će uspostaviti red i bezbjednost, čak i po cijenu ograničavanja građanskih sloboda. Marin le Pen upravo na takvoj atmosferi može graditi kampanju", ocjenjuje.
Može li vlast svu odgovornost prebaciti na protivnike?
Cerovac smatra da rasprava o nasilju ne smije potisnuti odgovornost političkog centra i Makrona za obrazovnu politiku, stanje javnog sektora i rastuće nejednakosti.
Vlast, prema njegovom mišljenju, ne može izbjeći odgovornost za dugotrajne probleme tako što će nezadovoljstvo građana pripisivati političkim protivnicima.
"Kada nezadovoljne građane godinama uvjeravate da za njihove probleme nema drugog rješenja, a kada rješenje koje nudite te probleme ne ublažava nego situaciju čini još gorom, ne biste se trebali čuditi kada dio njih krene tražiti druge političare i drugačija rješenja", poručuje.
Da li protesti predstavljaju prijetnju demokratiji?
Uprkos povremenom nasilju, Cerovac smatra da aktuelni protesti zasad nisu napad na demokratiju.
"Možda je važnije postaviti obrnuto pitanje: koliko demokratiji šteti društvo u kojem veliki broj mladih ljudi vjeruje da ih političari čuju tek kada zapale automobil ili razbiju izlog?", pita se.
Naglašava da osuda nasilja ne oslobađa vlast obaveze da razumije uzroke nezadovoljstva. Ako je ulica postala jedino mjesto na kojem se građani osjećaju politički važnim, problem se ne može riješiti samo većim brojem policajaca.
Ni jačanje radikalnih stranaka, dodaje, samo po sebi ne znači slom demokratije. Opasnost nastaje kada se izborna pobjeda koristi za slabljenje nezavisnosti pravosuđa, ograničavanje slobode medija i uskraćivanje prava političkim protivnicima.
Zašto obećani ekonomski napredak nije svima donio sigurnost?
Cerovac ocjenjuje da evropska politika plaća cijenu raskoraka između obećanja o napretku i stvarnih mogućnosti građana.
"Građanima se decenijama obećavalo da će privredni rast, snažnija integracija Evropske unije i tržišne reforme povećati sigurnost i kvalitet života. Evropa je pritom zaista ostvarila mnogo, ali koristi ovih politika nisu bile ravnomjerno raspoređene", kaže.
Posebno upozorava na prihvatanje ideje da su nezavisne institucije i zaštita manjina nepotrebne prepreke.
"Veliki je problem što dio građana sasvim legitimno protivljenje neoliberalnim ekonomskim idejama povezuje s protivljenjem liberalnim demokratskim institucijama", navodi.
Koji problemi opterećuju mlade u Hrvatskoj?
Odsustvo masovnog uličnog nasilja, prema Cerovcu, ne znači da je Hrvatska otporna na uzroke nezadovoljstva.
Navodi da su brojni problemi prisutni godinama, a neki su možda izraženiji nego u zapadnoj Evropi. Kao primjer izdvaja podatak koji pripisuje izvještaju OECD-a iz 2026. godine, prema kojem Hrvatska prednjači po udjelu mladih koji do 30. godine žive s roditeljima.
"Teško je govoriti o stvarnoj jednakosti životnih mogućnosti kada samostalan život za veliki dio mladih ostaje finansijski nedostupan", ističe.
Uz stambeni problem navodi rast cijena, korupciju, nepotizam i opterećenost penzijskog i zdravstvenog sistema.
Kakvu odgovornost imaju vlast i opozicija?
Političko nezadovoljstvo u Hrvatskoj još se uglavnom izražava kroz izbore, građanski aktivizam i mirne proteste. Cerovac to vidi kao priliku da se problemi rješavaju prije nego što nepovjerenje preraste u dublju krizu.
Odgovornost pripisuje i opoziciji, koja mora ponuditi uvjerljive alternative. Ipak, vlast ima posebnu obavezu jer raspolaže institucijama i resursima.
"Kada se na našim ulicama umjesto političkih zahtjeva za kvalitetnije obrazovanje ili bolje zdravstvo skandira Hitleru i Aušvicu, teško da možemo tvrditi kako smo politički zrelije društvo", upozorava.
Šta smatra dugoročno najvećom opasnošću za Hrvatsku?
Prema Cerovčevoj ocjeni, najveći rizik nije francuski scenario masovnih uličnih sukoba, nego normalizacija političke apatije i uvjerenja da promjena nije moguća.
"U demokratiji nije nužno najopasniji građanin onaj koji glasno protestuje. Ponekad je veći problem onaj koji je prihvatio uvjerenje da se kroz institucije i procedure liberalne demokratije ništa ne može promijeniti", zaključuje.