BIHAĆ - Život 49-godišnjeg Emsuda Mešića iz Orašca kod Bihaća dobar je predložak za filmsku priču.
Bihaćki Robinzon Kruso sa zapadne padine grada godinama živi u kontejneru uz gradsko mezarje Humci, bez struje i vode. Posljednji put okupao se 21. avgusta. Tvrdi da je žrtva nesretnih okolnosti koje ga prate četvrt stoljeća. Otvoreno priča o događaju iz 1987. godine, kad je "sve krenulo kako ne valja".
- Imao sam 24 godine. U Donjem Lapcu 7. jula te 1987. milicioner Jovo Mijatović zaustavio me i tražio vozačku. Nisam mu je htio dati, a on me kroz otvoren prozor mog auta uhvatio za prsa. Ubio sam ga iz pištolja i pobjegao - sjeća se Mešić.
Tri i po godine bježao je kroz 13 evropskih država, sve do Budimpešte.
- Tu me uhapsio Interpol, u hotelu "Volga" - priča Mešić.
U sudu u Gospiću 2. septembra 1990. godine osuđen je na 10 godina zatvora i prebačen u Zenicu na izdržavanje kazne. Dana 14. aprila 1992. godine, zajedno sa 740 osuđenih osoba u Hrvatskoj, pušten je na slobodu. Ratne godine proveo je u Bihaću, ali, kako ga nije bilo ni u kakvim evidencijama, nije ni oblačio uniformu.
- Svi su me tada pitali: "Koliko si dao para da ne ideš na liniju?" Odgovarao sam da me niko ne zove. Meni je najbolje bilo u ratu jer, ako ništa drugo, nisam bio gladan - kaže Mešić.
Po završetku rata istjeran je iz stana u gradu i bio je primoran otići u prirodu, podno Plješevice. Tu je dugo živio u kolibi koja je izgorjela prije dvije godine, da bi na kraju završio tamo gdje je danas.
U kontejneru koji prokišnjava sve zaudara na bijedu i borbu za goli opstanak. Mešić je godinama čovjek koji se pošteno nije najeo, promrzao je i bolestan. Preležao je nedavno upalu pluća, živi s bruhom. Nema zdravstveno osiguranje.
- Imam tri pečena krompira od sinoć. Soli imam, šećera nemam, kafe nemam - odgovara na pitanje šta jede.
Pokazuje na kanister s vodom koja se tokom noći smrznula.
Mešić s proljeća ide u obližnje šume i na leđima donosi trklje i drvo. Trklje prodaje po pola marke, a metar drva za 40 KM.
- Kad mi neko spomene vlast, padne mi mrak na oči. Nikad ništa nisam dobio, ja za njih ne postojim - kaže Mešić.
Sanja o normalnom smještaju i ženi, no tvrdi da za ženidbu ima još vremena. Ali dodaje:
- Ko će mene ovakvog kad ne mogu ni sebe da prehranim?
Nekoliko stotina metara dalje od Mešićevog kontejnera nalazi se kuća njegovog brata Bajre. Ne govore zbog komada zemlje. Brat Mirsad i sestre žive u inozemstvu, s njima, također, nije u kontaktu.
