Dajak čamac pripada istinskoj kulturnoj istoriji Banjaluke i predstavlja glavni simbol grada.
Kako se jedinstvenom čamcu ne bi izgubio trag, grupa zaljubljenika i entuzijasta, početkom marta ove godine, je u gradu na Vrbasu osnovala "Dajak klub".
Vodili su se idejom za oživljavanjem i omasovljavanjem tradicionalne trke dajak čamaca odnosno podizanjem dajakaštva na viši nivo, kako i dolikuje tradiciji kakvu zasigurno ima dajak ili banjalučki čamac.
Pored toga što je dajak jedinstven čamac u svijetu, on je i zaštitni znak Vrbasa. Preko zime i proljeća se održava, lakira, a na ljeto se spušta u rijeku.
Mnogi ljudi koji žive pored Vrbasa imaju dajak čamac. Po njihovim pričama, on je nekada bio i jedno od glavnih prevoznih sredstava tamo gdje nije bilo mostova, bio je statusni simbol imućnih porodica, a služio je i tokom ženidbe ili udaje. Baš zbog toga vrbaski čamac je kulturno nasljeđe koje treba sačuvati od zaborava.
Andrej Zamolo, predsjednik "Dajak kluba", istakao je da su glavni ciljevi novoosnovanog kluba očuvanje, njegovanje, razvoj, promocija i omasovljenje dajakaštva u Banjaluci, BiH, ali i van granica zemlje.
"Cilj nam je i organizovanje dajak trka sportskog i revijalnog karaktera, organizovanje i razvoj dajak škole, te popularizacija tradicije i vještine voženja dajak čamaca uz omogućavanje fizičkog razvoja djece i mladih, kao i uticaj na ekološku svijest i odnos ljudi prema rijekama i vodama", rekao je Zamolo.
Dodaje da bi organizovanje promotivno turističkih i rekreativnih vožnji dajakom moglo znatno doprinijeti turističkoj ponudi grada, jer je on jedina prava autohtona banjalučka tradicija koja je duboko ukorijenjena u istoriji postojanja grada.
Prema njegovim riječima, građani Banjaluke nisu svjesni veličine ove tradicije i postojanja dajak čamca kao glavnog simbola grada.
"Ono što za Veneciju predstavlja gondola, to bi za Banjaluku trebalo da predstavlja dajak. Jednostavno, nismo svjesni tog bogatstva i potencijala, ali dio krivice za takvo stanje ne snose samo gradske vlasti već i neorganizovanost dajakaša i njihova nemogućnost da se izbore za svoje ciljeve", kaže Zamolo i izražava nadu da će uspjeti dajak čamcu vratiti mjesto koje mu pripada.
Stvaranje i registracija nove sportske discipline dajakaštva, takmičenje dajak čamaca, kreiranje i razvoj sportskih i takmičarskih pravila, kao i uticaj na ekološku svijest i odnos ljudi prema rijekama i vodama samo su neki od planova za naredni period novoosnovanog "Dajak kluba".
"Čuvanje ove discipline od zaborava i učenje mladih osnovni su ciljevi koje želimo postići. Insistiraćemo na tome da imamo svoje čamce, na kojima će se svi moći učiti", rekao je Zoran Banjac, zaljubljenik u dajak, a ujedno i član UO kluba.
Ističe da bi im zaista dobrodošla pomoć i podrška Gradske uprave, posebno sada, na početku rada.
Prema njegovim riječima, biće organizovane promotivno turističke vožnje, a praviće se i ture. Prva će biti organizovana 12. juna za vrijeme "Banjalučkog karnevala", u kojoj će se provozati gradski zvaničnici i predstavnici medija.
Napominje da već od samog starta osnivanja kluba članstvo traže ne samo Banjalučani, već i ljudi van granica BiH.
"Zato pozivamo sve ljude koji vole dajak čamce i Vrbas, ali i one koji nisu imali priliku da se upoznaju s tradicijom na Vrbasu, da nam se pridruže, a mi ćemo ih provesti kroz ljepote dajakaštva i rijeke", rekao je veliki zaljubljenik u dajak Zoran Banjac.
Zlatko Kivač, takođe veliki zaljubljenik u dajak i član UO kluba, smatra da treba biti više čamaca na Vrbasu, kao i da bi bilo lijepo da se organizuje takmičenje veterana dajak čamcem.
"Grad nema neka dešavanja koja mogu da zainteresuju i zadrže ljude i zato treba imati dobru ponudu, svoj reprezent", kaže on.
Smatra da "Dajak klub" ima veliki potencijal u dijaspori, gdje nekoliko stotina ljudi želi da se uključi u klub u kojem su, naglašava, bitni čamac i rijeka, a ne nacionalnost članova.
Za očuvanje duge istorije vrbaskog čamca danas je zaslužno nekoliko Banjalučana koji čuvaju tradiciju pravljenja i korištenja dajak čamca, a danas to radi samo jedan čovjek Andrej Zamolo, u čijoj porodici ljubav prema dajaku traje već četiri decenije.
"Iz naše radionice prvi čamac je izašao još 1964. godine pod nazivom 'Lotos'. Uz prepravke i dorade, za razliku od prvog modela od prije četiri i po decenije, danas ima drugačiji i savremeniji izgled", kaže Zamolo i s ponosom ističe da je zanat i radionicu za pravljenje dajaka naslijedio od oca.
Tehnika i izgled
Dajak je čamac specifičnog izgleda, koji se pokreće dugačkom drvenom motkom, odgurujući se o dno rijeke. Upravo po toj dugoj motki čamac je i dobio ime dajak. Svojim izgledom i težinom je prilagođen brzacima Vrbasa.
Njegova težina je nekada varirala od 120 do 180 kilograma, zbog katrana kojim je premazivan radi zaštite. Porodica Zamolo je napravila malu revoluciju u njegovoj izradi, izbacivši katran iz upotrebe i počevši koristiti bezbojni lak, tako da sada ni najteži čamac ne prelazi 120 kilograma.
Najupečatljiviji detalji čamca dugog od šest do devet metara jesu krma i špic, koji se izrađuju od bagrema, hrasta, jasena, a ponekad trešnje i mahagonija. Čamac ima špic koji na njemu bude dok je god u voznom stanju. Izgleda upečatljivo, često u obliku neke mitske životinje, orla ili zmaja.
Knjiga
Zoran Banjac smatra da bi dajak trebalo da postane i konačno zvanični suvenir grada, jer to zaslužuje. Otkriva da će uskoro izaći i knjiga o dajaku i Vrbasu koju je napisao profesor Vojo Alvir u saradnji sa starijim Banjalučanima.
"Knjiga bi trebalo da izađe do ljeta, taman u vrijeme dolaska turista iz dijaspore, koji su izuzetno zainteresovani za dajakaštvo", kaže on.