VELIKA KLADUŠA - Novinar, spiker, voditelj, književnik, satiričar, pisac narodnih pjesama, kompozitor, virtuoz na harmonici, ljubitelj i vrhunski poznavalac sevdalinke...
Sve to je Sead Purić, direktor i urednik popularne radio-stanice Velkaton iz Velike Kladuše, koja ima više slušalaca u Americi nego u Krajini. Objašnjenje ove tvrdnje je jednostavno.
"Više stanovnika Velike Kladuše, tokom prošlog rata, otišlo je u Ameriku nego što ih je ovdje ostalo", kaže Purić, čija popularnost, u cijeloj Krajini, Kordunu, Lici i Baniji je velika.
To traje godinama i decenijama.
Seadov glas na radiju i njegova harmonika ušli su u svaku kuću, prije više od pola vijeka.
Pjevače je učio pjevanju, muzičare sviranju, novinare principima, spikere uvjerljivom saopštavanju informacija, učenike u školi u Todorovu, gdje je davno radio, životnim lekcijama... Obilježio je epohu u različitim oblastima javnog djelovanja i stekao filmsku harizmu.
U ovom krajiškom gradu, 1984. godine u eter je poslao signal prve lokalne televizije u BiH, iste godine osnovao prvu radio-stanicu u Velikoj Kladuši, izgradio studio za muzička snimanja, utemeljio produkciju gramofonskih ploča, osmislio časopis "Kladuške novosti".
Purić je u krajiškim selima organizovao "Raspjevanu brazdu", kolažnu emisiju na javnoj sceni koju je osamdesetih godina prošlog vijeka pratilo prosječno 5.000 ljudi.
Emisiju "Krajiški teferić" realizovao je, u poratnom periodu, istovremeno na dva kraja svijeta, iz Velike Kladuše i Amerike.
"Svoju ulogu uvijek sam stavljao u službu čovjeka, trudio se da pjesmom i besjedom, šalom i mudrom porukom, približim Krajišnike na udaljenim meridijanima", objašnjava Sead Purić svoju jedinstvenu medijsku i muzičku misiju.
Deceniju i po u Velikoj Kladuši organizovao je festival narodne pjesme. Okupljao pjevače iz Krajine, BiH, Srbije, Hrvatske, Crne Gore...
Osim narodnih kola, svirao je i komponovao pjesme koje su otpjevali i snimili Zehra Deović, Zora Dubljević, Kadira Ćano, Nedeljko Bilkić, Hasib Murtić, Mersa Miljković, Ahmet Bajrić, Vinko Brnada, Ferid Avdić, Andrija Števanić, Slobodan Lalić i mnogi drugi.
Na festivalu u Velikoj Kladuši, Sead Purić je na veliku scenu među prvima izveo i Ibru Bublina, mladog pjevača iz Sarajeva. On je pjesmom, glasom, šarmom i izuzetnom darovitošću za sevdah, kasnije stekao velike simpatije u regionu.
"Pravi dah muzike osjetićeš onda kada je nigdje ne budeš mogao čuti. Muzika vam nikada neće uzeti koliko će vam vratiti, kao melem za dušu", smatra Sead Purić, zaljubljenik u sevdah.
Zavolio je ovu vrstu melosa družeći se i nastupajući zajedno sa velikanima Ismetom Alajbegovićem Šerbom, Jovicom Petkovićem i Slobodanom Vidovićem.
"Pitao me neki vrli čovjek šta je sevdah. Uhvati me u neznanju. Za mene je on sazdan u neobjašnjivim svicima koji lete svuda i svijetle, u mojoj duši, na dirkama moje harmonike", kaže Sead.
On, kasno noću, ispred mikrofona, u studiju Radio Velkatona, svira i priča. Slušaoci su na sve četiri strane svijeta.
"Muzika me najčešće rastuži. To su iskrena osjećanja koja ona budi, jer muzika ne laže. Kada bih mogao uticati na ljude, na živote onih koji odlučuju, volio bih kada bi oni razgovarali uz muziku, uz zvuke harmonike. Tada bi ishod bio drugačiji, a ljubav, poštovanje, odnosi među ljudima bili bi bolji", iskreno i sjetno prebira po sjećanjima ovaj umjetnik jedinstvenog izraza, šaljući poruke ljepote i dobrote.
"Kada slušate sevdah, ne morate o njemu baš mnogo znati. Njegov duh, njegov dert će se spontano preseliti u sfere orijentalne romantike, spokojstva, rahatluka, opuštenosti, u područje nepomućene umjetnosti", kaže Purić, čuvar uspomena i sjećanja na Jugoslaviju, zemlju koja se raspala zato što je nismo bili dostojni.
"Gdje su ona stara dobra vremena kada smo jedva sastavljali kraj sa krajem, kada smo živjeli od prvog do prvog, dizali kredite da otplatimo stare, kada je marka bila strana valuta... Gdje su ona stara vremena, kada je naoružan bio samo vojnik ili lovac, kada se tačno znalo ko je klošar, a ko profesor, kada su žene imale vještačke trepavice, a grudi prirodne, kada su se lake ženske mogle vidjeti samo na trotoaru, a ne na naslovnici novina, ili na televiziji, kada su stid i sramota bili pojam iz života, kada djeca nisu bila pametnija od roditelja i od profesora, kada se za krađu, provalu ili ubistvo išlo u zatvor, kada se ni novinari nisu mogli kupiti za male pare", tako Purić svojim slušaocima, uz harmoniku u studiju priča na različite teme, šaljivo i ozbiljno.
Kada govori o sebi, kada se predstavlja ili počinje emisiju na radiju, Sead Purić kaže da je njegovo ime briga, a prezime nada, a njegova politika - muzika.
Muzički poklon za Jovicu Petkovića
Napisao je pjesmu "Poželjela harmonika" posvećenu Jovici Petkoviću i Ismetu Alajbegoviću Šerbi, koju je na festivalu u Velikoj Kladuši otpjevao Ferid Avdić. Ideju za pjesmu "U Avdije ćeri obadvije" Puriću je ideju dao Jovica Petković.
"Jovica je bio teško bolestan. Posjetio sam ga u Beču. Dok je bio u mogućnosti, često smo zajedno svirali u njegovoj sobi. Rekao mi je, imam jedan stih i ideju za sevdalinku, i izgovorio refren. Povjerio mi je da pjesmu dovršim. To je za mene bila čast i obaveza. Jovica je bio zadovoljan, a pjesmu "U Avdije ćeri obadvije" maestralno je otpjevao Ahmet Bajrić", ispričao nam je Sead Purić.
Radio-stanica na točkovima
Radio Velkaton nije prekidao program ni tokom rata, u vrijeme izbjeglištva, kada je sa stanovništvom napustio ovu opštinu i službene prostorije.
"Novinari su živjeli pod šatorom, tu se hranili, pisali vijesti, vodili program i informisali slušaoce. Studio, režija, predajnik, agregati i druga oprema bili su u kamionu, opremljenom za rad u ratnim okolnostima", kaže Purić. Snimio je i atentat koji je izbjegao. O tom događaju, kada je ubijen šef obezbjeđenja i opštinski načelnik policije, čuva magnetofonski zapis.