TREBINJE - Milenko Sredanović iz sela Vučija, nadomak Trebinja, na granici sa Crnom Gorom, u svojih 55 godina bio je i policajac i konobar, a kasnije i pčelar i vinogradar, ali mu je najdraže zanimanje pravljenje skulptura od drveta, najčešće od korijenja, jer "najbolje je ono zanimanje koje je čovjeku od Boga dato".
"Sklonio se", priča, u svoje selo da bi se zaštitio od modernog vremena i ne smeta mu što se do njegovog imanja, koje je jednim dijelom u Crnoj Gori, a jednim u BiH, dva puta pređe crnogorska granica.
Talenat i alat naslijedio je od oca koji je, još u vrijeme nekadašnje Jugoslavije, bio samostalni obrtnik, radeći enterijere ekskluzivnih restorana u Dubrovniku, a on mu je kao dječak pomagao.
Ipak, najprije se opredijelio za ugostitelja, pa je u Opatiji završio ugostiteljsku školu i dugi niz godina radio kao konobar u Dubrovniku, gdje je služio desetine državnika, od Gorbačova do Vilijama Granta, a četiri godine je radio i u rezidenciji Josipa Broza Tita.
"Kada sam izbjegao iz Dubrovnika na početku rata, shvatio sam da se ne mogu prekvalifikovati u današnje obrtnike, gdje se u posao miješa i politika, pa sam se od svega sklonio u svoje selo, gdje nastavljam izradu skulptura koje sam i u Dubrovniku izrađivao i u tome sam našao sebe", ispričao je Sredanović.
Mnogo njegovih figura, kako kaže, prikazuje i slobodu, onoliko koliko to priroda dozvoli, jer ona umnogome diktira i oblik i značenje.
Za ovaj posao, dodaje, treba biti dosta i hrabar i jak, jer nekada po brdu pješači i po nekoliko časova da bi pronašao ono što mu odgovara.
"Sve što je lijepo od oka je sakriveno, pa su i moje buduće skulpture uglavnom od korijenja, koje je katkad teško i do 80 kilograma, a nekada ga iskopavam i po dva sata", objašnjava ovaj nesvakidašnji umjetnik.
Nerijetko korijenje, kako kaže, ostavlja po pećinama kojih u hercegovačkim brdima ima mnogo, pa se tu ili kod kuće suši po godinu-dvije, a onda ga opere i obrađuje, samo čekićem i dlijetom, bez mašina, centimetar po centimetar, dok neko završi i u vatri, jer ne dobije željeni oblik.
Uglavnom pravi radove od javora ili jasena, dok grabovinu i drugo slabije drvo izbjegava, a kada rad bude gotov, zaštiti ga samo voskom i terpentinom, jer nikakva hemija ne dolazi u obzir.
Najveća mu je želja da u porodičnoj kući, u kojoj živi i iz koje su odgojene generacije Sredanovića, ostanu njegove najljepše skulpture, kako bi ga se potomci po njima sjećali.
Milenko se po svome umijeću pročuo nadaleko, pa ga sve češće zovu da uređuje ugostiteljske objekte u etno stilu. Sve radi ručno i od svoga alata ne odstupa, a neki od tih alata stari su i po cijeli vijek, jer ih je naslijedio od oca, a i otac je mnogo naslijedio od svoga rođaka, stolara.