BANOVIĆI - Samo zbog lapsusa u rečenici “kisnula mi glova, ljudi”, koju je drhtavim glasom izgovorila pred TV kamerom, učenica iz Banovića Melisa Salihović našla se na meti raznih komentara na internetu.
Bez njenog znanja otvorili su joj čak tri profila na Facebooku. Kad bi mogli upoznati Melisu, svi bi se ugodno iznenadili. Draga je i tiha, odmalena brine o sebi, godinama vozari do škole, odlična je učenica, vrijedna u kući, zarađuje za džeparac, djevojka je kao i sve u generaciji, piše magazin Gracija.
Do juče nezapažena i nepoznata javnosti, Melisa Salihović postala je internet fenomen. Sve je krenulo od YouTubea na koji je nepoznata osoba postavila TV izvještaj o prekinutoj ekskurziji učenika iz Banovića. Za kratko vrijeme stvorila se armija neznanih osoba koji nepoznatoj djevojci šalju stotine svakojakih šala i komentara, poruka sa podsmijehom i uvredama, u istom tonu smišljaju i pjesme, a postavili su i montažu na kojoj je djevojka iz Banovića s kišobranom. Da lavina budalaština nije bila dovoljna da zadovolji ličnu zloću, virtuelni gospodari sa interneta dokazali su otvoriši na Facebooku čak tri profila ove učenice. O svemu što joj se zbiva iza leđa, Melisa Salihović čula je od drugih.
"Imam kompjuter, ali nemam internet. Sve što se piše po internetu ponekad pogledam kod drugih, uglavnom, sve mi prepriča moj momak. Ne znam ko je na YouTube stavio prilog, to se može saznati, ali mene ne zanima. Nemam svoj profil na Facebooku, ali znam tačno da su mi dvije cure iz grada pravile profile. Viđam ih svakodnevno, starije su od mene. Pretpostavljam ko je napravio treći profil, ali ni sa kim se ne svađam zbog toga", priča Melisa i vjeruje da je najbolje ćutanjem preći preko svega.
Živi svoj život daleko od drugih, ali se čudi euforiji koja se podigla oko nje i pita se šta je uopšte smiješno u onome što je izjavila za televiziju. "Ne razumijem reakciju tih ljudi. Oni ne znaju šta se desilo, a ružno pričaju i ismijavaju me. To su komentari zlobnih ljudi. Kakav je moral čovjeka koji se smije tuđoj nevolji, kad se to može svakome desiti. U Banovićima to niko ne komentariše. Ja se ne stidim onoga što sam rekla, nije moja sramota što sam pokisla, već onih koji su nam dali loš autobus".
U Banovićima su roditelji čekali djecu na autobuskoj stanici u noći kad su se prije vremena vratili sa ekskurzije. "Svi koji su bili na spratu izlazili su mokri iz autobusa. Neko je pozvao i televiziju i tada sam rekla Melisi da kaže šta se dešavalo u autobusu", priča Melisina majka Nihada.
Od Pule do Banovića putovali su dvanaest sati i sve to vrijeme Melisa je sjedila na mokrom sjedištu. Krov autobusa je prokišnjavao, a kad bi išao uzbrdo, na lice joj se, kaže, slivala sva voda kroz otvore klima-uređaja. "Ništa nisam mogla uraditi, ni stajati tokom putovanja, ni sa nekim zamijeniti mjesto, jer niko neće da sjedi na mokrom. Kad smo stigli, bila sam mokra do kože. Nisam ja pred kamerom napravila nikakvu omašku, to je jednostavno bio izliv emocija. Bilo mi je hladno, grozno, drhtao mi je glas. Oni koji mi se smiju i ne znaju šta se desilo, niti pričaju bolje od mene, ali se prave važni. Ispričala sam sve da se to drugima ne bi desilo. I oni koji sve znaju, odobravaju sve što sam rekla, zato kod nas niko i ništa ne komentariše kao što to čine drugi".
Melisa je učenica završnog razreda elektrotehničke škole. Gradivo je obimnije pa uči više jer to od đaka traže profesori. Ona je takva odmalena, silom prilika sazrijevala je ranije, jer su se roditelji, a najviše majka Nihada, morali posvetiti Melisinom mlađem bratu. "Moj sin Salih (16) sada je učenik drugog razreda srednje mašinske škole. On je dijete rođeno sa 99 posto oštećenog sluha. Dugo sam sa njim obilazila doktore, uz njega sam bila i na vježbama čitanja govora sa tuđih usana. Kad je krenuo u školu, nas dvoje smo kao neki radnici ujutro ranili, putovali do Banovića, a onda presjedali u autobus za Tuzlu. To su dva sata vožnje samo u jednom pravcu. Sve do osmog razreda vodila sam ga u školu", priča Nihada i žali što je sve ove nevolje pretrpjela i kćerka Melisa.
"Skoro da mi je sama rasla. Mene nema, otac radi, ona sama brine o sebi, spremi se, ode u školu i tako godinama. Moglo se desiti da ode gladna, da ne napiše zadaću, ali sve je uvijek bilo uredu. Odlična je učenica. Mislim da je zbog naše porodične situacije povučena u odnosu na drugu djecu i malo zatvorena".
U malom gradu Banovići i okolini ima preko dvije stotine Salihovića, poznaju se međusobno iako nisu svi u rodbinskom srodstvu. Melisa sa roditeljima i bratom živi van grada, u Banović Selu, u kući koju je otac Kasim podigao na naslijeđenom porodičnom imanju, poput petoro braće koji stanuju u blizini. Još se ponešto radi i dovršava, priča Nihada, iako su kuću počeli podizati pred rat, a novca nikad dosta ni za gradnju ni za sinovo liječenje.
"Moj suprug je rudarski tehničar, živimo od njegove plate. Ja ne radim, ali nisam pošteđena posla. Da bi u životu napravio korak naprijed, moraš raditi. Mi se bavimo poljoprivredom, držimo stoku, trčimo i radimo sve što možemo".
Nikada Nihada nije željela opteretiti kćerku kućnim obavezama, sve je došlo samo po sebi i Melisa je u međuvremenu izrasla u porodičnu uzdanicu. "Nekad sam znala ostaviti nepospremljen stol, a onda sam iznenada počela iza sebe sve spremati. Kuhinja me nije zanimala, nisam znala ni kafu napraviti, a sve sam naučila preko ljetnog raspusta. Sada obavezno spremam za nas ručak ili večeru, zavisno od toga kad sam se vratila iz škole".
Veoma je privržena majci, sa bratom ne komunicira previše. "Nas dvoje razgovaramo tišinom", kaže Melisa i sa osmijehom otkriva da je nedavno tri puta proslavljala 18. rođendan. "Zašto da ne! Punoljetstvo se ne događa svaki dan. Odnijela sam rođendansku tortu u razred. Nisu mogli vjerovati da sam je ja napravila. Slavila sam rođendan sa drugaricama i bila na večeri sa momkom".
Dok se trudi i uči da što uspješnije završi četvrti razred sljedeće godine, Melisa već razmišlja šta obući za matursko veče. Sigurna je da će to biti duga haljina, a šminka joj je uvijek i u svakoj prilici najvažnija, kaže ova djevojka i otkriva da za džeparac zarađuje kao distributer jedne svjetske kozmetičke firme. Sa drugaricama provodi vrijeme najčešće u Banovićima, a u Tuzlu ih privuku koncerti i tada ostanu do kasno u noć. Kod roditelja je stekla veliko povjerenje, iskrena je i odgovorna pa joj ništa ne brane, samo im je važno da uvijek znaju gdje je i sa kim je.
Iskrena je i sa drugaricama, ne voli se pretjerano povjeravati, možda im se zbog toga čini nedruželjubivom, ali Melisa nije ljubopitljiva, niti želi da se upliće u tuđe živote, ali pomoć drugarici nikad ne bi odbila. Kad je sama sluša zabavnu muziku, voli da čita, ne samo školsku literaturu, i kaže da je na nju najveći utisak ostavila knjiga Hannibal škotskog pisca Rossa Leckiea.
Već dvije godine Melisa je u vezi. Njenog momka upoznali su roditelji i dopao im se. Za majku Nihadu i oca Kasima najvažnije je da brine o njihovoj kćerki i da je sigurna pored njega. Iako je tek napunila osamnaest godina, uveliko razmišlja o budućnosti. Želi upisati Elektrotehnički fakultet; ukoliko to ne bude moguće, Melisa će studirati na Tehnološkom fakultetu. "Htjela bih da steknem profesiju sa kojom ću se prije zaposliti. Sad imam momka, voljela bih da postanemo porodica, da ne bismo do kraja života ostali sami".