TREBINJE - Nijedna bačva koju je izradio Milorad - Mića Marić (81) iz trebinjskog sela Biograd nikada nije pustila ni kapi tečnosti.
Marić je jedan je od posljednjih bačvara trebinjskog kraja, ali se tim zanatom, koji je počeo raditi prije pola vijeka, u posljednje vrijeme ni on, zbog godina, više ne bavi.
Popravi još poneki od svojih drvenih sudova, ali svi oni, od najmanjeg do najvećeg, i danas drže tečnost kao prvoga dana kada su napravljeni.
"Među svim ovim bačvama i badnjevima najdraži mi je je ovaj badanj u kome se kiseli grožđe, jer je to moj prvi rad u životu koji nikada za ovih 50 godina nije pustio, niti sam ga ja ikada popravljao", započinje svoju priču Marić u podrumu porodične kuće među ogromnim drvenim posudama i mnoštvom bačvarskog alata koji je i sada uredno posložen.
Sve što je radio, a osim stolarskih poslova zna sve građevinske zanate koje on jednim imenom naziva "zidarijama", radio je isključivo gledajući kako rade drugi.
"Oči su najbolja učiteljica, ali je od nje još bolja nevolja, koja je, po meni - profesorica, jer te ona, htio ti to ili ne, nauči svemu", kaže Marić, koji je, osim po majstorstvu u svom selu poznat i po tome što ne govori mnogo, ali mu je, kako tvrde njegovi zemljaci, svaka izgovorena riječ vrijedna.
Gledajući najviše svoga brata Špiru, koji je ubijen kada je njemu bilo desetak godina, Milorad je zavolio bačvarstvo kojim se kasnije bavio pet decenija, tako da nema seoskog domaćinstva u Biogradu i susjednim selima da nemaju njegovih ruku djelo.
Pravio je i male i velike bačve, čak i one od 350 litara, kao i badnjeve za kiseljenje grožđa zapremine i do 1.000 litara, a da nijedna od njih nikada nije prokapala.
"Kako bi sud bio isproban, tako bi držao vodu kao da je od stakla, jer sam prije toga pažljivo odabrao drvo, otesao dasku, složio u obruč i stegao je da ni kapi ne pusti", priča Marić.
Od bačvarstva se, tvrdi, nekada moglo lijepo živjeti, jer, koliko bi vrijedilo vino u bačvi, toliko bi koštala i prazna bačva, s obzirom na to da se radilo po principu litra vina po litri zapremine bačve.
A koliko su i vino i zanat u to vrijeme bili skupocjeni svjedoči priča da je izvjesni Rade Galeb natovario na svoja leđa tek izrađenu ogromnu bačvu u Marićevom dvorištu i nije je skidao sa ramena da se ne bi negdje putem probušila sve dok nije došao svojoj kući, koja je bila tri kilometra udaljena od Marićeve.
I ne samo da je sve bačve i badnjeve radio ručno, već je i alat u njegovoj radionici, a ima ga u ogromnim količinama, uglavnom izrađivao on sam, čak i dobar dio alata koji su radili na struju.
Kasnije se u radionici, još kao dječak, sve češće vrzmao njegov sin Anđelko, koji danas živi i radi u Beogradu, ali često obilazi roditelje i, kako kaže Marić, ne samo da je često u radionici, nego tamo već majstoriše i njegov unuk, Anđelkov sinčić.
"Najdraže mi je što moji nasljednici, osim knjiga, znaju i očima učiti, a to je veoma bitna stvar", kaže na kraju Marić.
Učio gledajući
Milorad - Mića Marić penziju je zaradio u trebinjskoj "Štampariji", gdje je radio 32 godine.
I tamo je zanat tipomašiniste naučio gledajući.
"Oko pola godine sam gledao šta drugi rade u mašinakoj slagari da bih se priključio čuvenim trebinjskim majstorima toga vremena koji su učili škole za slovoslagače", kaže Marić.