TREBINJE - "Mrtvo kolo", uz čiju su pomoć nekada mještani sela Dolovi iz rijeke Trebišnjice prebacivali vodu za navodnjavanje do oranica koje su im potopljene 1965, izvađeno je iz mulja Trebinjskog jezera.
Vještačka akumulacija ovog jezera je privremeno, zbog radova na remontu postrojenja HE na Trebišnjici, bila presušena, pa su radnici ovog preduzeća, uz nadzor Zavoda za zaštitu spomenika RS, izvukli više decenija staro "mrtvo kolo".
S obzirom na to da je ovo jedino "mrtvo kolo" koje je "preživjelo" sve ove godine, ono će biti konzervirano, a njegovi oštećeni dijelovi rekonstruisani, nakon čega će biti izloženo za javnost. Za razliku od takozvanih živih kola, koja je pokretala snaga rijeke, njega su, svojevremeno, pokretali ljudi, i to na način što su na ovom kolu bile pričvršćene letvice po kojima bi bilo gaženo, čime bi "mrtvo kolo" bilo pokretano.
Takav način pokretanja kola nazivao se, kaže mr Savo Pujić, istoričar i lingvista iz Trebinja, tabananje, pa je kolo imalo i naziv "taban kolo".
"Poznato je da je na području Trebinja, na rijeci Trebišnjici, bilo još nekoliko 'mrtvih kola'", priča Pujić.
Osim "taban kola", postojala su i kola koja su okretali konji i magarci, takozvani dolapi, koje je u svojoj pjesmi opisao i čuveni srpski pjesnik Milan Rakić, a i takvih je kola bilo nekoliko u Trebinju. Zanimljivo je da ''taban kolo", izvađeno iz mulja ispod sela Dolovi, nije bilo na rijeci, već ispod bašte porodice Gudelj, u čijem je vlasništvu bilo, a pokretala su ga uglavnom djeca iz ove porodice koja su tabanala po kolu, a neko od starijih bi ga zalijevao vodom.
"Dosta sam muke vidio tabanajući sa drugom djecom po kolu, dok je naš djed Lazar zalijevao, a s obzirom na to da kolo nije moglo pokrenuti jedno dijete zbog nedovoljne kilaže, tabalo nas je obično po dvoje i to se radilo uglavnom nedjeljom", prisjeća se Milo Gudelj, kome su, kaže, 72 godine, ali se tih dana sjeća kao da je bilo danas.
Kapacitet "mrtvo kolo" je bio mali i služilo je tek za zalijevanje bašte do dva dunuma, ali je za takvo natapanje vodom bilo potrebno četiri sata tabananja. I ovo kolo je, kao i mnoga "živa kola", imalo kameno postolje, takozvanu kulinu, a gradio ga je poznati trebinjski kolar Džafer Arslanagić, prije oko 90 godina. Kolo je bilo pravljeno od lučevog drveta koje je najtrajnije, a podmazivano je jarčevim lojem, kako bi se bolje okretalo.