VLASENICA - Rada Dragičević, majka devetogodišnje Mirjane, djevojčice koju su 1992. godine, na njene oči, mudžahedini u selu Donja Bioča, najprije silovali, a zatim i zaklali, danas živi na ivici egzistencije.
Rada nekako preživljava kao podstanar (sa nezaposlenim sinom i još živim roditeljima) od svega 320 maraka mjesečno.
Da apsurd bude još veći, zbog skandalozne nebrige i nehumanosti nadležnih u Republici Srpskoj, ona će najvjerovatnije podići kredit kako bi, umjesto države, postavila spomenik kćerki stradaloj u monstruoznom događaju prije 21 godine.
- Septembra prošle godine sam napokon uspjela da prenesem Mirjanine ostatke iz Ilijaša na Vojničko groblje u Sokocu. Pokopali smo je uz pravoslavne običaje pet dana prije njenog rođendana. Ali, i to bih sve sama morala da platim, da se nije našla Boračka organizacija i dala novac umjesto mene. Mnogo im hvala na tome. Na sahrani moje Mirjane svi su mi obećali da će mi pomoći i da joj se napravi i spomenik i da će mi zaposliti sina, ali, evo, već šest mjeseci obijam pragove raznih kancelarija. Ili se ti ljudi više ne javljaju na telefone, ili sekretarice strpljivo zapišu moje ime ili me strpljivo saslušaju i na kraju kažu: "Izvinite, ali ne možemo da vam pomognemo, jer je Mirjana civilna žrtva rata, a RS još nije donijela zakon kojim se to rješava."
Više nemam snage da obigravam po Srpskoj i da nanovo pričam svoju muku. Pokušaću da podignem kredit i sama podignem spomenik kćerki kako znam i kako umijem - priča ova žena koja u Vlasenici živi kao podstanar sa nezaposlenim sinom Jankom (30) i još živim roditeljima.
Da bi prehranila i sebe i njih, ova žena već 12 godina radi kao konobarica u jednoj neuglednoj kafani na ulazu u Han Pijesak.
- Zahvaljujući Ministarstvu izbjeglica i raseljenih lica, Vlada RS od prije neku godinu mi plaća jednosoban stan, a ja samo struju i grijanje, oko 30-ak evra. Telefon sam odjavila, nemam i za to. Živimo od te moje plate od 250 konvertibilnih maraka i 75 maraka koje dobijam na ime kćerke i to je sve. Ne znam koga sam sve kumila i molila da mi barem zaposle sina koji je završio za automehaničara, ali svi okreću glavu. Mići Kraljeviću, poslaniku u Skupštini RS, sam se obraćala 177 puta da zaposli mene ili sina. Nikad me primio nije - priča ova hrabra žena koja je preživjela pravi pakao, zbog čega joj dan ne počinje bez lijekova za smirenje. Nije ni čudo.
Dragičevići su 28. decembra 1992. godine živjeli u Donjoj Bioči kod Ilijaša kada su u njihovo selo upali mudžahedini iz tadašnjeg drugog bataljona Sedme muslimanske brigade. Mudžahedini su paleći selo upali u kuću u kojoj je Rada živjela sa tetkom i djecom. Kćerku Mirjanu (9) su silovali, pa zaklali, dok su Radu izrešetali, ali je čudom ostala živa. Sina Janka (koji je tada imao 10 godina) na svu sreću nisu vidjeli, jer se sakrio ispod kreveta.
Ovaj zločin nikada niko nije procesuiralo ni Tužilaštvo BiH, ni Haški tribunal, iako je Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo još 2005. godine podnio izvještaj protiv 11 lica za koje se sumnja da su učestvovali ili komandovali napadom na Donju Bioču.
Tokom tog napada, uz devetogodišnju Mirjanu, ubijeno još dvoje civila: Nikola Mićić i Lenka Skoko.
Film o Mirjani
Ova, potpuno nevjerovatna i poražavajuća priča se ne završava samo nebrigom države. Užasna priča je 2005. godine pretočena u 12-minutni, dokumentarni film "Mirjana" koji je pobijedio na festivalu u Milanu, a Rada Dragičević je sasvim slučajno saznala da se DVD prodaje po cijeni od 2,5 evra.
- Šokirala sam se kada sam vidjela. Kupila sam DVD i odmah pozvala tog novinara. On je tvrdio da sa tim nema ništa. Pa ko onda unovčava moju muku - pita se Rada Dragičević.
Izbjeglištvo
Kako život samo može da udesi, tako se i Rada sa sinom, prije Vlasenice tokom rata potucala po cijeloj Republici Srpskoj.
- Iz Ilijaša sam izbjegla u Miliće, a zatim u Derventu. Tu sam plaćala kiriju 150 maraka, a niko nije htio da me zaposli ni kao čistačicu. Janko tada dva mjeseca nije išao u školu jer nije imao patike da obuje - plače ova hrabra žena.
Bez nade
Rada Dragičević kaže da se više ničemu ne nada, a da umjesto svjetla na kraju tunela vidi još gore mastilo.
- Čemu da se nadam kada sam prešla pedesetu. Ko će me sada kao radnika? Pritom, nemam ni zdravstvene knjižice, pa i ne idem doktoru. Nemam para da se sada razbolim. Pred sobom ne da vidim neku nadu, već vidim da mi samo može biti još gore - kaže Rada Dragičević.