Maj je opevan kao najlepši mesec u godini, mesec ljubavi. Takav nije bio u Banjaluci 1941.
Aprila 1941. Nemci su zauzeli Banjaluku i predali je ustašama na čijem čelu se nalazio Viktor Gutić, koji kao da je izvučen iz Lombrozovog albuma, čovek s urođenim zločinačkim sklonostima. Njegove ustaše nisu izgledale kao ljudi koji su zbog svojih ideja spremni i da ubiju, nego kao ubice od zanata koji se bacaju na plen, nemilosrdno puštajući krv. Ovo je značilo lov na Srbe i Jevreje.
Tako je u maju 1941. buknuo ratni pohod uništenja pravoslavnog srpstva. Otvorila su se vrata pakla i miris behara pratile su akcije pljačke, zlostavljanja, proterivanja i ubistava. Započeto tada nastavilo se i u sledeća dva meseca.
Nespokojstvo i beznadežan strah uvukli su se u duše Srba i Jevreja. Započelo se s prinudnim radom. Mobilisani Srbi su naterani da ruše svoju sabornu crkvu u centru grada. Zatim je prostrujala stravična vest: "Ćutić je radi neposlušnosti priveo i zatim zaklao pravoslavnog vladiku". Sledio je Drakulić, malo srpsko selo kraj Banjaluke u čiju su osnovnu školu upale ustaše. Naočigled učiteljice kolju jedno dete za drugim. Iz gomile leševa izvuklo se kasnije samo jedno ranjeno dete, živi svedok stravičnog događaja. Učiteljica, Hrvatica, doživela je nervni slom. I još nešto - istine radi - ovim akcijama ustaša se suprotstavljao, koliko je mogao, gradonačelnik Banjaluke, Musliman Afgan.
Stari Banjalučani se sećaju 4. maja 1941. kad je grad bio oblepljen plakatama na našem i nemačkom jeziku. Bio je to proglas o uzimanju talaca, viđenih Srba, "da bi se", kako je navedeno, "spriječilo dalje podmuklo ubijanje njemačkih vojnika i Hrvata". Neke od supruga talaca obratile su se nemačkom komandantu grada (Ortskomandantu) Zimermanu. Na njihovo uveravanje da nijedan nemački vojnik ili Hrvat ne samo da nisu ubijeni, nego čak ni fizički ili verbalno napadnuti, Zimerman je odgovorio da on to zna, ali je to "preventivna mera" ustaša, pa ukoliko se u sledeća tri dana ništa ne desi, svi će biti pušteni uz uslov da odmah napuste Banjaluku i odu u Srbiju. Tako je i bilo.
Krajem maja naredio je Gutić svojim ustašama da očiste grad od Srba, izuzimajući one koji se pokatoliče. To je nužno, objašnjavao je, jer je poglavnik Pavelić proglasio Zagreb i Banjaluku glavnim gradovima NDH.
Srbi su tada izvlačeni iz svojih stanova i sprovedeni u tvrđavu. Tu su prenoćili i u ranu zoru prebačeni u marvene vagone i upućeni u logor "Slavonska Požega". Tamo su im uz zlostavljanje oduzeti novac i dragocenosti. Logoraši su, naravno, očekivali najgore. No, prema svedočenju bivšeg bana Vrbaske banovine Kujundžića - Nedić je kao predsednik kvislinške vlade uspeo da izdejstvuje oslobađanje njihovo i prebacivanje u Srbiju. Naime, njegovoj molbi se odazvao nemački komandant za jugoistok i naredio oslobađanje banjalučkih logoraša.
I na kraju jedan detalj o doživljaju logoraša.
U grupi Srba koje su ustaše sprovodile u tvrđavu nalazio se i poznati Banjalučanin Delić. Nekoliko meseci pre okupacije igrajući karte uhvatio je Gutića u krađi i ošamarivši ga izbacio iz prostorije. Da Gutić to nije zaboravio Delić je približavajući se tvrđavi sa svojih nekoliko poznanika dobro znao i očekivao je najgore. Uteran u tvrđavu primetio je da mu se pertla na jednoj cipeli odvezala. Sagnuo se i privezao je. Međutim, nije mogao u opštoj gužvi naći svoje poznanike. U trenutku ugledao je prazno mesto pored trojice nepoznatih ljudi. Oni su sedeći na hrpi slame igrali karte, dok je pred njima bila flaša rakije. Pustili su ga da se opruži na slami i ponudili rakijom.
"Popij ako hoćeš celu bocu, nije nam do pića, tražimo zaborav u kartama." Pijuckajući, malo-pomalo Delić ispi celu flašu i zatrpan slamom pade u dubok san. Sutradan ga u zoru probudiše i onda sa ostalim poteraše do marvenih vagona.
Tada mu se obrati jedan od trojice kartaša: "Ti si zbilja imao sreću spavajući prekriven slamom. Niko, međutim, nije mogao oka da sklopi. Ustaše su tražile nekog Delića i svakog bezbroj puta zagledale. Odlazili su i opet se vraćali. To dođi - otiđi, zapitkivanje svakog, psovke i pretnje su nas izbezumile. Ko im je taj Delić koga su tražili?"
"Pertla mi je spasila život, zamislite - pertla", pričao je Delić stigavši u Beograd svojim rođacima.
"Šta ćeš, sudbina", zaključio je jedan od njih, dok je Delić lagano vezivao pertlu na jednoj cipeli.
Prof. dr Milorad D. Zakić