Gradovi

Pjesnik Sadik Tabaković na raskršću Švedske i Gradiške: Ovisnik sam o zavičaju

Pjesnik Sadik Tabaković na raskršću Švedske i Gradiške: Ovisnik sam o zavičaju
Foto: Ustupljena fotografija | Pjesnik Sadik Tabaković na raskršću Švedske i Gradiške: Ovisnik sam o zavičaju

GRADIŠKA - Svaki dolazak u Gradišku iz Švedske, gdje živi duže od tri decenije, pjesnik Sadik Tabaković koristi za boravak na Savi.

On ovu rijeku svoje mladosti i poetskog nadahnuća, njene obale najčešće pohodi pješke ili biciklom. Svaki put, kaže, kada dođe u rodni grad i prošeta obalom, posmatra i doživljava iste slike, identične prizore u talasima široke i usporene rijeke koji se neprestano ponavljaju.

"Meni je ovdje najljepše, Gradiška ima dušu koja me, odavno žednog zavičaja, toplo i neštedimice poji svakog ljeta, kada najčešće dolazim ovamo. Isto uzbuđenje me opsjeda, zbog mnogih ljudi koje srećem i prelistavam sjećanja, budim davnašnje uspomene kao knjigu najljepših stihova", priča Sadik Tabaković, koji u rano jutro, prije nego što sunce izađe visoko i zagrije ovu ravnicu, po navici šeta pored Save.

"Inspirisan Savom, prve pjesme napisao sam šezdesetih godina prošlog vijeka. Ova rijeka me i sada, svaki put iznova, motiviše da pišem. Nisam se odrekao tog zadovoljstva. Riječ je najveće blago. Pjesnik bez stiha i bez pisanja, isto je što i pjevač bez glasa. Činjenica je da odavno nisam ništa objavio, ali ću to uskoro učiniti", kaže ovaj poeta nostalgične duše. Njegovi stihovi su, zapisali su književni kritičari, najljepša narodna tkanica.

Odlazak u Švedsku, kada je počela da se raspada bivša Jugoslavija, za Sadika Tabakovića bio je težak, neprebolan korak iznuđen sveopštom nesrećom.

"Prvu godinu ili dvije, moja supruga Fatima i ja, redovno smo u Švedskoj, kao na kraju svijeta, zemlji na hladnom sjeveru, išli na željezničku stanicu, kao da ćemo baš toga jutra ili dana otputovati nekamo, negdje, zauvijek, bez povratka i žaljenja. Htjeli smo zapravo kući, među svoje i na svoje, srce je htjelo, ali nije moglo da se izbori protiv tuge i beznađa", prepričava Sadik, tihi i skromni čovjek satkan od dobrote, svoj odlazak u svijet.

Ispod lipa, gdje je napisao mnogo poezije, ovaj lirik otvara srce, kao veliku čitanku života i sjetno priča, prepričava nostalgičan događaj, otpor tuđinu i tuđem, a vazda željan svoga.

"Odlazili smo, supruga i ja svakoga jutra, sa koferom u rukama, u najnovijoj garderobi, kretali negdje, ispraćali vozove, ispijali kafu na stanici i vraćali u svoju izbjegličku sobicu. Čekajući voz za nigdje, godine su prošle", opisuje Tabaković dolazak u Švedsku, u grad Erebro, gdje i sada živi, a prijateljima i znatiželjnicima pripovijeda.

"Poslije mnogo knjiga, vrijednih nagrada, književnih dostignuća, aktivnog rada u Udruženju književnika BiH, osjećam da se u meni ponovo probudila tanana, zlatna pjesnička nit. Istina je da pjesnik iz čovjeka nikada ne može izaći. Tako se sada osjećam", priča Tabaković, u društvu unuka Dražena, kojeg od djetinjstva uči da voli ljude i svoj kraj, da njeguje sve što je vrijedno, da svakog dana slavi život. Govori o sebi i poeziji, o potrebi pisanja.

"Pokušavao sam u Švedskoj pisati pjesme i priče, zbirke poezije i romane, ali, prvih godina, nije išlo, srce i duša nisu mogli, a olovka ispadala iz ruke. Osjećam da mi se sada vratio pjesnički duh, a ja u svijet literature", opisuje novu životnu i umjetničku epizodu Sadik Tabaković, nekada dobitnik uglednih pjesničkih priznanja, među kojima je njemu najdraža nagrada "Antun Branko Šimić".

"Imam svoje poroke, lijepe i nesvakidašnje. Ovisnik sam o zavičaju i uspomenama, sjećanjima na vrijeme kada sam, zbog primjerka novina koje nisu stizale u Gradišku, ili zbog nove knjige, objavljene pjesme, putovao u Banjaluku ili Sarajevo. Nije za mene bilo veće sreće i radosti, nego kada svoju pjesmu vidim u "Putevima", "Životu", "Poljima" ili drugim književnim časopisima toga doba", opisuje Sadik Tabaković davnašnja iskušenja i izazove koji su ga uveli u svijet literature, drugačijeg posmatranja i doživljaja svijeta koji ga okružuje, kao rascvjetala livada u Lijevču ili potkozarski voćnjaci u proljeće.

 

 

Knjige

 

Sadik Tabaković je prvu zbirku poezije "Imaginarna zemlja" objavio 1969. godine. Uslijedile su knjige "Noć prije iskoni" (1970), "Prometejevo izgnanstvo" (1970), "Predjeli punjenih ptica" (1983) Zastupljen je u više antologija bh. poezije, a dobio je značajne nagrade za literarni rad.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije