GORAŽDE - Kemal Alikavazović je posljednji mlinar na području Goražda, a njegova vodenica na Osaničkoj rijeci u naselju Mravinjac i danas melje žito za ujam, iako je mušterija veoma malo.
Ovaj mlinar priča da se u ovom kraju nekada žito mljelo na svakih kilometar-dva. Tada je život na selu bio nezamisliv bez vodenice. Kaže da je prošlo vrijeme kada su se ovdašnje njive zlatile od zrele pšenice i drugih žitarica i kada su ljudi više nego danas bili ovisni o plodovima svojih ruku. Vodenica je, prema Alikavazovićevim riječima, predstavljala dio dugog procesa ka stvaranju hljeba koji je morao biti tvrd, ali istovremeno i sladak.
Odlaskom mladih u gradove polako su se rušile i zarastale vodenice koje su nekad bile ponos mještana. Alikavazovićeva vodenica jedina još od sedamdesetih godina prošlog vijeka prkosi i odolijeva zubu vremena.
"U Goraždu ovo je trenutno jedina vodenica. Toga je bilo uz ovaj potok na svaki kilometar. Međutim, sve je to zaustavljeno. Pretežno je raja prešla na elekrične mlinove", priča Alikavazović.
Iako stariji tvrde da je brašno iz potočare mnogo slađe i kvalitetnije od onog samljevenog električnim mlinom, ovaj goraždanski mlinar u ovom poslu nema nasljednika, niti konkurenciju.
"Najbliža vodenica bila je na Podhranjenskom potoku prema 'Pobjedi'. Međutim, kad je bilo nevrijeme, razvalio se zahvat vode. I kod mene se to desilo, ali sam ja to malo sanirao", kaže Alikavazović.
Njegova vodenica predstavlja porodično nasljedstvo koje se prenosilo sa koljena na koljeno. Zvonki udarci klepetuša po kamenom točku podsjećaju na stara vremena kad se u vodenici danonoćno mljelo, a žito na konjima donosilo.
"Moj otac je naslijedio svog oca u ovom poslu, pa smo onda vodenicu renovirali. Ne zna se kada je tačno napravljena", dodaje Alikavazović.
Mještani su, zahvaljujući vodeničkom točku, koji je za vrijeme suše prestajao s radom, uvijek mogli dobiti brašno od pšenice, ječma, kukuruza ili raži. Tradicija da se žito melje za ujam ostala je i do danas.
"Tradicija je tako, ujam je 10 odsto. E sad, volja mušteriji je da plati ili da se uzme ujam. Ja radim kako mušterija zahtijeva", kaže Alikavazović.
Nekada je, ističe, mogao od 400 do 600 kilograma brašna dnevno da samelje.
"Sve zavisi koja je žitarica. Danas su potrebe mještana daleko manje, donose po 10 ili 15 kilograma, uglavnom kukuruza", navodi on.
Alikavazović dodaje da je njegov mlin za vrijeme rata proizvodio čak i struju, te da je tada bilo dosta posla.
"Tu je bila velika turbina, bila je od fiata 1.300 diferencijal, na njemu remenica. Osvjetljavao sam sedam kuća i ambulantu za vrijeme rata, a napon je bio 220", pojašnjava Alikavazović.
Ovaj mlinar je inače nekada radio kao mašinski tehničar, ali je u međuvremenu firma propala.
"Radio sam u firmi sintetskih proizvoda u Vitkovićima. Ovo sa vodenicom ću raditi dokle budem mogao", ističe Alikavazović.