Smještene na strmim i nepristupačnim padinama stjenovitog brda Lubica, ruševine srednjovjekovnog grada Ključa svjedoče o slavnoj i bogatoj prošlosti ovih krajeva. S dominantne uzvisine prostire se pogled na rijeku Sanu, koja zmijoliko vijuga zelenim predjelom, a njene obale gusto su načičkane crvenim krovovima kuća koje čine današnji grad Ključ.
Ime i položaj grad je dobio upravo po geostrateškom i dominirajućem položaju nad okolinom. Zanimljivo je da se urbano naselje tokom vijekova razvilo iz podgrađa srednjovjekovnog grada koji je u istorijskim dokumentima poznat kao Ključ na Sani. Radi se o biseru srednjovjekovne arhitekture, nekada neosvojivoj utvrdi, čiji ostaci danas čine kulturno blago neprocjenjive vrijednosti.
Nadaleko čuvenu bezbjednost ove tvrđave osiguravale su strme i nepristupačne stijene, koje se na jugu okomito obrušavaju na tok Sane, dok je sjever opasan visokim bedemima. Istorijski izvori kazuju kako je grad igrao značajnu ulogu u srednjovjekovnoj istoriji, a njegovi gospodari bili su velikaši iz čuvene plemićke porodice Hrvatinića. Ime grada prvi put se pominje 1323. godine u povelji bosanskog bana Stjepana Kotromanića, kojom on župu Ključ poklanja Hrvatinićima.
Od tada feudalci iz ove moćne porodice koriste tvrđavu kao domicil i bazu za dalje širenje na susjedne župe. Ipak, ono po čemu je grad Ključ ostao zapamćen u istoriji je to da je bio posljednje utočište bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i mjesto gdje se srednjovjekovna Bosna predala nadmoćnim osmanskim osvajačima. Upravo zbog te istorijske epizode Ključ je zaradio epitet kraljevskog grada, koji se i danas često upotrebljava u njegovom označavanju.
Bježeći od osvajača, nakon što su "šaptom" pali Bobovac i Jajce, Stjepan Tomašević je utočište i zaštitu potražio među tvrdim zidinama Ključa, nadajući se kako će se grad odbraniti i da se neće morati predati zavojevačima. Turski sultan Mehmed Fatih, koji je predvodio pohod i osvajanje Bosne, zadržao se u Ključu, a u potjeru za kraljem i njegovom odbjeglom svitom poslao je snažne snage na čelu s Mahmut-pašom. On je Stjepanu Tomaševiću obećao poštedjeti život ukoliko preda Bosnu, pa se bosanski kralj odlučio prepustiti neminovnoj sudbini. Istorijski izvori su zabilježili kako se predaja dogodila 25. maja 1463. godine, a zarobljenog kralja Mahmut-paša je odveo sultanu u Jajce, gdje je natjeran da potpiše naredbu o predaji svih bosanskih gradova Osmanlijama. Mehmed Fatih je smatrao kako kralju ne mora poštedjeti život, uprkos ranijem obećanju, ali je šerijatsku verifikaciju zatražio od vrhovnog muftije carstva. On je protumačio kako se sultan nije dužan pridržavati obećanja svojih potčinjenih, pa je Stjepanu Tomaševiću tako presuđeno.
U svom taboru u Jajcu Mehmed Fatih je 5. juna dao pogubiti Stjepana Tomaševića, njegovog strica Radivoja i veliki broj bosanskih velikaša, čime je okončana samostalnost srednjovjekovne bosanske države. Bosna je nakon toga ušla u sastav Osmanskog carstva kao Bosanski sandžak, a poslije i kao Bosanski pašaluk.
Turci nisu zanemarili strateški i fortifikacijski značaj Ključa, proširili su grad, ojačali njegove bedeme i on je dugo bio polazna stanica za dalja osmanska osvajanja na sjeverozapad i uzurpiranje teritorija pod kontrolom Ugarskog carstva. U vrijeme Osmanlija Ključ je bio sjedište nahije, kadiluka i kapetanije i to je vrijeme kada počinje razvoj urbanog naselja van zidina tvrđave. Stranim zavojevačima je osvajanje Ključa uvijek bilo strateški značaj, pa je zanimljivo kako se na ovom mjestu, tokom austrougarskog osvajanja Bosne i Hercegovine, vodila odsudna bitka. Osvajačima je pružen žestok otpor i iz stroja je izbačeno preko 300 austrougarskih vojnika. Cijena otpora bila je velika, jer je izvršena strašna odmazda nad civilima, a istorija još nije rasvijetlila koliko je tada ljudi pogubljeno.Pouzdano se zna kako je, sem branilaca, stradalo mnogo više žena i djece.
Stari grad Ključ danas predstavlja jednu od primamljivih turističkih destinacija na ovim prostorima. Posjećuje ga veliki broj ljubitelja kulturno-istorijskih dobara, ali i šetača i rekreativaca. Veći dio srednjovjekovne utvrde opasan je gustim borovim šumama, tako da je ovo mjesto idealno za odmor i boravak.
Zbog istorijskog i kulturnog značaja ovog prostora, lokalna vlast je poduzela niz aktivnosti s ciljem njegovog očuvanja i zaštite. Restaurirane i obnovljene su dvije tabor kule na samom ulazu u grad, do kojeg vodi uređen i asfaltiran put. Unutar samog kompleksa zidina uređene su pješačke staze, kojima je omogućeno bezbjedno i nesmetano kretanje.
Pored toga, adaptirane su i terase na platou grada gdje su postavljene klupe i stolovi za odmaranje posjetalica. Planovi za naredni period predviđaju osvjetljenje platoa i zidina Starog grada te njihovo stavljanje u ugostiteljske i turističke svrhe.