TREBINJE - Stogodišnjakinja Krstinja Kika Šupljeglav iz Trebinja još je vitalna iako ima čitav vijek iza sebe, a i dalje svakodnevno plete bez naočara.
"Rođena sam 15. aprila 1909. godine, u selu Zupci, u porodici Vica, i u mome vijeku, a evo, bogami, proživjeh taman cijeli vijek, nikada me vid nije izdavao, pa ni danas. Malo mi je nezgodno što je ova čarapa koju pletem šarena, a da je bijela, isplela bi je cijelu do ujutru", priča nam stogodišnjakinja koju smo zatekli s pletivom, u hladovini dvorišta kuće njenog sina Save, u trebinjskom naselju Police.
Sa sinom Savom i snahom Jovankom baba Kika, kako joj svi u porodici tepaju, živi više od tri decenije, a upravo su, prema njenim riječima, ljubav i sloga glavni recept za dug život.
"Bila sam, bogami, i bolesna i zdrava, ali sam doživjela duboku starost zato što su me svi ukućani pazili i što smo se u familiji, i u rodu, i u domu, lijepo gledali. A bilo nas je kod Vica za stolom i po 25", kaže baka Kika.
Ona se sjeća oba svjetska rata i navodi da je u borbama protiv austrougarske vojske umalo ostala bez oca.
Kada se zadjevojčila udala se u Uvjeću, selo koje sada Turistička organizacija RS želi promovisati u etno-selo ili kamengrad.
Kuću u koju se udala, priča baka Kika, sagradio je njen pokojni svekar, povratnik iz Amerike, koji je, budući da je radio s njenim ocem i stricem u toj zemlji, isprosio djevojku za svoga sina, a da se prethodno ni vidjeli nisu.
Nakon prvog viđenja kod prstenovanja djevojke i drugog prilikom kupovine svadbene odore, treći put su se mladenci Šupljeglavi vidjeli na vjenčanju, na Mitrovdan 1930. godine, ali su se kasnije mnogo zavoljeli. Na njihovoj ljubavi mnogi su im zavidjeli. Koliko je pokojni muž babe Kike poštovao i volio svoju ženu svjedoči ona sama, pričajući da, kad god bi zajedno išli na kakav dalji put s natovarenim konjem, on bi, ukoliko konj u povratku nije pretovaren, tražio da ona odjaši nazad kući.
"Ja bih jahala konja, a đed bi ga vodio, jer sam, kako mi je govorio, žensko i brže se umorim", prisjeća se starica.
Rodila je sa svojim mužem sedmoro djece, od kojih dvoje nije živo, a od ostalih petoro, najstarija kćerka već ima 77 godina, dok najmlađi sin ima 61 godinu.
Baka Kika danas ima jedanaestoro unučadi, devetnaestoro praunučadi i četvoro čukununučadi.
Potomaka baka ima na svim stranama svijeta, od Njemačke, preko Srbije, Crne Gore, Banjaluke, do Trebinja, a kad imaš veliki rod i porod, zaključuje ona, imaš i veliku pažnju, pomoć i darove sa svih strana.
Za stoti rođendan dobila je čak tri torte, jednu od Jovanke i Save, drugu od starijeg sina i snahe koji žive takođe u Trebinju, a treću od sestrića i sestrični iz Herceg Novog.
Baka Kika nam kaže da joj u životu ništa nije bilo teško, te navodi da je često odlazila u Dubrovnik, prodajući tamo maslac, sir, pršut, povrće. Dobro pamti luku Gruž, gdje su dočekivali brodove s kojih bi najviše tovarili vreće soli i preko planina ih, najčešće na sopstvenim ramenima, nosili kući.
Baka Kika ističe da je uvijek brinula za svoju djecu kada bi odlazila i vraćala se u svijet, te da je to osjećanje ni danas ne napušta kada ispraća i dopraća unuke,
ali, svjesna je, kaže, da život mora teći i da ljudi odlaze tamo gdje im je bolje.
Na infuziji 90 dana
Prošle zime je, priča baka Kika, bila bolesna 90 dana i živjela je u tom periodu samo od infuzije.
Liječili su je ljekari, ne samo iz Trebinja već iz Beograda i Kotora i niko se nije nadao pozitivnom ishodu, dok na kraju nisu otkrili da je u pitanju nedostatak željeza.