PRIJEDOR - Samohrani otac troje maloljetne djece Esad Hadžalić (56) iz prijedorskog povratničkog naselja Stari grad strahuje da mu se ne uruši novoizgrađena kuća, u koju je sa porodicom uselio prije tri i po godine.
"Kuća mi je izgrađena među posljednjima u Starom gradu uz pomoć donatorskih sredstva EU, ali su odmah nakon što smo se u nju uselili zidovi počeli pucati, pod na kojem su bukvalno na zemlji poredene daske počeo se dizati od vlage, a kupatilo urušavati", kaže Esad.
Supruga Ajša mu je umrla od posljedica visokog pritiska prije šest mjeseci, a nakon njene smrti on se sam brine o djeci Neiri (10), Ademu (7) i Hanifi (5).
"Nismo bili vjenčani tako da djeca sada imaju problema s papirima. Rođeni su u Ključu, nose prezime majke Beširević tako da u Prijedoru nemaju ni zdravstvenog ni socijalnog osiguranja", priča Esad.
Ističe da su svi članovi njegove porodice bolesni i pod stalnim stresom.
"Nezaposlen sam i nadničim cijepajući drva po tuđim kućama kako bih prehranio djecu. Sve bih mogao izdržati da nam kuća ne propada", ističe Esad.
Za propadanje kuće krivi graditelje, koji su za izgradnju tog objekta dobili od EU sredstva u visini od 45.000 KM, i smatra da ih treba tužiti.
"Ono što su uradili vrijedi samo pola tog iznosa, a firma koja mi je gradila kuću je iz Doboj Juga i svoje predstavništvo ima u Bihaću. Kada su građevinari otišli sve je počelo da puca. Kuća je puna vlage. Od toga mi propada i brašno, od kojeg pravim djeci hljeb. Takav užegli hljeb oni ne mogu da jedu, a zbog kupatila koje se urušilo podbočio sam strop", ističe Hadžalić.
Dodaje da je do sada dobio jedino 2.000 KM od opštine i da je taj novac uložio u proširenje dijela kuće.
"I tu su me majstori prevarili, pa su samo salili ploču, uzeli novac i napustili gradnju", priča Esad, koji u kući nema ni, kako tvrdi, valjanu struju.
Pojašnjava da nemam od čega da plati sve dažbine i priključke.
"Ne stidim se reći da struju uz pomoć kablova dobijam od komšija, koji su mi i ogrev nabavili. Voda iz slavina u kući samo curi. Ni kanalizacija nije urađena kako treba, pa strahujem od zaraze kojoj su izložena moja djeca", kaže Hadžalić.
Njegova djeca još su u šoku od majčine smrti.
Ističu da im je jedini san da imaju hranu i sveske za školu. Udžbenike je za dvoje školaraca iz te porodice, Neiru koja ide u treći razred osnovne škole, i Adema, učenika drugog razreda, otac nabavio zahvaljujući prijedorskom Centru za socijalni rad.
"Zato što su mi djeca rođena u Ključu nemam prava ni na dječji doplatak ni za njihovo liječenje. A još su pod sresom. Za Neiru su mi u školi preporučili psihijatra i to u Banjaluci, a ja nemam novca da je tamo odvedem", kaže Esad.
Njegova djeca zbog bijede u kojoj žive ne proslavljaju rođendane ni Bajrame. "Voljela bih da imamo više hrane, lijepe đačke torbe i dovoljno školskog pribora. Željela bih da moja sestra Hanifa i ja imamo svoju sobu, a ne da svi zajedno spavamo s ocem na jedinom kauču koji imamo", kaže Neira kroz suze.