BRČKO - Petočlana porodica Bešić iz brčanskog naselja Palanka živi i u krajnje teškim uslovima, nedostojnim čovjeka, zaboravljena od svih.
Smail i Fatima sa troje djece smješteni su u jednoj sobi ispod ploče davno započete i još nedovršene kuće.
"Nismo u stanju bilo šta promijeniti nabolje, a prosjačiti ne umijemo i nećemo. Kuću smo započeli prije deset godina, a u ovo što vidite ugrađena je sva naša snaga i zarada. Odvajali smo od usta s mišlju koja nas je vukla - biti svoji u svome, pod suvim krovom, pa makar i s jednim obrokom na dan", priča Smail, glava porodice.
Kako kaže, najteže mu pada što njihovih troje djece ne mogu da žive kao njihovi vršnjaci.
"Nije mi za mene i za ženu. Troje naše djece nema mladost i djetinjstvo. Odrastaju i žive s nama u jednoj sobi bez igre i radosti, željni svega što drugi imaju", tužno priča Smail.
I ta jedina soba u kojoj Bešići žive je hladna i kroz loše postavljen prozor duva podmajevički vjetar.
Improvizovani krov tog nedovršenog prizemlja propušta, sve zaudara na vlagu i guši. I drva su pri kraju, a zimi se još ne nazire kraj.
"Hladno je. Prokišnjava na sve strane, a kad i naložimo, kaplje i sa zidova. Struju imamo, ali sam morao saviti vodove od instalacije u jednu stranu da ne bi došlo do kratkog spoja. Curi niz kablove. U strahu stavljamo ispod njih korito i sudove. Električari su mi kazali da postoji ozbiljna opasnost da sve plane i sagori", ogorčen je Smail.
Ispod ploče ove neizgrađene kuće na kojoj nema ni ulaznih vrata, zjape nedovršene sobe i kupatilo.
"Vidite i sami - sve je vlažno. Nije nama siromaštvo toliko dojadilo, s njim živimo od kako za sebe znamo, ali nam se u ovoj truleži djeca razbolješe. Svih troje. Najmlađe ima astmu. Kažu doktori - umrijeće ti dijete u toj truleži i vlazi. Dali su mu onu pumpicu da je koristi tri do šest mjeseci. Ne bih rekla da mu je išta bolje, ali se ipak nadam da će pregurati. Njihove prognoze nisu baš optimistične, ali ja vjerujem u Boga i proljeće", govori Fatima s tugom gledajući u najmlađeg sina, dvanaestogodišnjeg Almira.
Sva njihova sigurna mjesečna primanja iznose 690 maraka na ime dječjeg dodatka.
Zaposlenja za nju i ostale Bešiće nema, rade što im padne šaka, ne stide se nadničenja koje je, kao i svuda, i u distriktu vrlo slabo plaćeno.
"Nisam zaposlen. Ja sam demobilisani borac Armije BiH. Radio sam do rata u Hrvatskoj, invalid sam, ali staža i godina za penziju nemam. Nemam ni zdravstveno osiguranje ni pravo na liječenje. Govore mi u socijalnom: "Imaš dva i po dunuma zemlje na placu kod kuće pa nemaš pravo na doktore i ostalo." A, nisam zdrav. Raste mi nešto i na nozi i boli me, trebam na pregled, možda i operaciju, a novca nemam", ispričao je Smail Bešić.
Na području distrikta se posljednjih godina izdvajaju i za obnovu i rekonstrukciju stambenog prostora troše milioni maraka, gotovo u cjelosti kroz donacije u manjim ili većim iznosima.
"Ne ispunjavam uslove za to, jer ja nisam ni izbjeglica ni raseljeno lice. Ja sam sirotinja koju niko ne gleda i ni u šta ne ubraja. Žalio sam se svima, ali izgleda, nisam ničija nadležnost, ni ja ni moja djeca. A stotine i stotine kuća je podignuto, i onima koji nemaju prava na donacije ili su u ratu i poslije njega otišli u bijeli svijet i tamo se skućili. Sada im ovo obnovljeno o trošku Vlade dođe kao vikendica", priča Smail.
Bešići kažu da samo žele da zaustave propadanje izgrađenog prizemlja što će im, kažu, biti vrlo teško, jer bez krova to nije moguće.
"Šta da radi čovjek, pravde nikada nije bilo puno, a danas je ima najmanje ili nikako. Sve će nam propasti", kazao je Smail.
Fatima skromno dodaje da im je velika želja da im neko dobre duše pomogne da priključe vodu u kuću, "da djeca imaju barem redovno kupanje i higijenu".