Hašani, u blizini planine Grmeč, nisu zanimljivi samo po tome što je u njima rođen književnik Branko Ćopić i što tu žive dobri i ljubazni ljudi.
U ovom malenom selu postoji još jedna neobična pojava za koju se vjerovatno nikad ne bi ni saznalo da nije sasvim slučajno na jedan, na prvi pogled sasvim običan, izvor blizu rječice Japre došla seoska stoka da se napije vode. Voda sa ovog izvora ni po čemu nije obična.
Voda sa njega je - slana.
Potraga
Na Podgrmeč smo stigli u najljepše doba dana - u zoru. Prostrane gore i vrhovi planine Grmeč, koji se pomaljaju kroz izmaglicu uz izlazeće sunce, prizor je koji se ne zaboravlja.
Iako je visina snijega dostigla više od 20 centimetara, putevi su prohodni.
U namjeri da saznamo nešto više o neobičnom izvoru, potražili smo kuću Milana Vukomanovića, danas osamdesetogodišnjaka, koji dobro pamti priče koje su mu pripovijedali o tome kako je otkriven izvor.
Seljanima koji nisu znali za izvor bilo je čudno kuda to stoka svaki dan ide, pa su je pratili da se sami uvjere.
Milan tada još nije bio ni rođen, pa je o tome kako je otkrivena Slana voda, kako se izvor zove, još kao dijete čuo od starih. Velika je to bila senzacija i ljudi su se, kaže, pitali kakav je to čudan izvor. Pričalo se o tome mnogo i za otkriće se saznalo i u okolnim selima. Ali, nakon nekog vremena, na izvor se ponovo zaboravilo.
Ponovo su ga se sjetili kada je počeo Drugi svjetski rat. U selu je nestalo soli koju su ranije donosili Drvarčani, koji su je mijenjali za žito. Neko vrijeme se moglo i bez soli, a onda je, negdje pred kraj rata, u proljeće 1944. godine, Hašanima dosadilo da jedu neslanu hranu.
"Sve se može nekako, ali neslan pasulj nikako", prisjeća se Milan toga vremena kroz osmijeh. I onda su se seljani ponovo sjetili svog neobičnog izvora. Ljudi su se pitali može li se iz slane vode dobiti so. Tako je i Milanova majka čula da ljudi idu u šumu, nose slanu vodu koju prokuvavaju i od toga dobijaju so. Tako je majka poslala Milana da i on ode u potragu.
"Sam nisam smio otići, jer nisam znao put. Bio je tu jedan naš komšija, Pavao Uzelac, i ja pođoh s njim do izvora. Kaže on, ne može se više tripjeti neslanica", smije se Milan.
Milan i Pavao Uzelac krenuli su da traže izvor. Majka mu je dala pleticu, bokal od pet litara da u njega zagrabi slane vode.
"Nije bilo teško naći izvor, bilo je puno naroda koji je u kolonama išao na izvor, išlo se k'o na igranku! Ne možeš prići od ljudi. Ljudi kalaju (sipaju) vodu, dolaze konjima, nose burad", pripovijeda Milan.
Voda je izvirala iz zemlje, pa je na mjestu gdje je bilo najviše postavljeno izdubljeno drvo, kako bi se lakše grabilo.
I od tada je Milan skoro svaki dan išao na deset kilometara daleku Slanu vodu. Majka bi to izlila u šerpu i satima iskuvavala dok na dnu šerpe ne ostane samo so. Onda je izgrebe i usitni, pa je i pasulj opet prijao. Od jedne pletice vode mogla se dobiti omanja šoljica soli.
"So je bila smeđkasta, malo gorka, ali moglo se jesti. Bilo je ljudi koji su dolazili konjima i kolima. Kola se zaglave, muka živa, ali bitno je da je pasulj opet dobro prijao", smije se Milan.
Nakon rata so je opet stigla u prodavnice. Na izvor niko nije više išao i sve je opet obraslo u travu.
Za Slanu vodu ponovo se pročulo tek kada je 1990. godine došla jedna ekipa stručnjaka da vrši sondiranje. Našli su 30 metara debelu ploču i veoma su se obradovali jer su vidjeli da je moguće eksploatisati so. Ali, onda je ponovo počeo rat i izvor je opet bio zaboravljen.
Čudotvorna Svetinja
Do Slane vode krećemo u dva automobila. Put je težak, a snijeg dubok, pa se kod skretanja prema kući Ćopića odlučujemo da put nastavi samo jedan automobil, a da ostali čekaju pri dnu. Do izvora je teško doći, jer je sve zakrčeno. Teško je prići izvoru i u proljeće, ili na jesen, kada je sve blatnjavo. Mještani kažu da je kao živo blato i ko se u njega uglibi sam više ne može napolje, pa zbog toga danas rijetko ko tamo i ide.
Ipak, nekako smo uspjeli da stignemo do izvora i uvjerimo se da na nekoliko mjesta zaista izvire slana voda.
Interesantno je da se za Slanu vodu, začudo, ne vezuju nikakve priče o čudotvornim izlječenjima, ili nekim neobičnim svojstvima koja voda posjeduje.
Ali, nemojte misliti da Hašani nemaju svoju čudotvornu vodu!
Hašani imaju izvor Svetinja, koji je skoro isto toliko neobičan kao i Slana voda. Iz njega voda izvire poput gejzira. Milan se sjeća kako se prvi put dobro iznenadio kada je to čudo vidio.
"Ispočetka nema ništa. I treba dugo čekati da naiđe, pa neki nikad ne dočekaju. Onda se čuje, huči nešto iz dubine, zemlja se prodrma. I onda izađe mlaz vode. To traje neko vrijeme, voda teče po zemlji i onda se sve opet umiri", priča Milan.
U sumrak, nakon što su nas mještani počastili i ugostili, krećemo kući.
Slana voda ostala je iza nas. Danas više tamo ne ide ni stoka, jer su sela opustjela, a ono malo ljudi što je ostalo ne bavi se više stočarstvom.
Ako se nastavi iseljavanje ljudi iz ovih krajeva, i neobičan izvor pod Grmečom mogao bi opet pasti u zaborav.