STUPARI - Braća Slobodan (14) i Siniša (12) Mihajlović iz Stupara kod Lukavca svakodnevno od kuće pješače pet kilometara do autobuskog stajališta kod manastira svetog Nikole na Ozrenu, a zatim još pet kilometara se voze autobusom do škole u Petrovu.
Ove hrabre dječake od kuće do manastira kroz brdovit i šumovit put svakodnevno prati pas Gari, koji na autobuskom stajalištu braću čeka do povratka iz škole, vjerno čuvajući njihove gumene čizme koje tu ostavljaju.
Pas ih, pričaju dječakovi roditelji, nikada nije iznevjerio, a jednom prilikom je, pošto su se kući vratili autom, njihove čizme, jednu po jednu, pješačeći pet kilometara vratio kući.
"Bilo da je kiša ili snijeg, on ne odlazi od obuće. Jedino ako se ne preobuvaju, ako je lijepo vrijeme, onda ode i isprati ih do autobusa. Kada vidi da su ušli u autobus vrati se kući", priča Savo Mihajlović, otac ovih dječaka.
Slobodan i Siniša svako jutro ustaju u 5.30, a njihov vjerni pratilac bude pred vratima, spreman za put.
"Teško mi je ustati. Krećemo od kuće u šest, a vraćamo se oko tri sata. Ne bojim se - ako nešto šušne, oborim glavu i samo idem", priča Siniša.
Ovaj dječak, đak šestog razreda, koji se zove kao i slavni fudbaler, kaže da bi u 2009. godini najviše volio da dobije pravu fudbalsku loptu.
"Siniša voli igrati fudbal, više nego učiti. Malo teže ujutro ustaje, moram ga nagovarati", priča dječakova majka Božica i dodaje da zbog dubokog snijega prije dvije godine Mihajlovići nisu mogli ići u školu.
I Slobodan, koji će uskoro učiti zanat za varioca, voli da igra fudbal.
"Igram fudbal, ali nema od toga neke koristi. Želim samo da završim školu i da se zaposlim", kazao je Slobodan.
Braća imaju i sestru Slobodanku (16) koja ne pohađa srednju školu jer frizerski zanat koji je htjela izučiti u Petrovu ne postoji. Za školovanje u Doboju roditelji nemaju novca, jer osim dječjeg dodatka i skromne penzije djeda Milenka (69) nemaju drugih primanja.