BIJELJINA - Božo Miljanović (83) iz Bijeljine prvi je vozač u tom gradu, koji je tokom 40 godina radnog vijeka u opštini vozio 16 opštinskih načelnika.
Ponosno ističe da je 27. vlasnik vozačke dozvole u bivšoj BiH i da je u roku službe promijenio 21 opštinsko vozilo.
Naglašava da se većini načenika sjeća imena, a da mu je u najboljoj uspomeni rad sa pokojnim Stojanom Tomićem za koga kaže da je bio čovjek kakvog treba tražiti.
"Dođe starica u opštinu kod predsjednika da nešto traži. On poslije razgovora baku uzme ispod ruke i svede niz stepenice i otprati do ulice", kaže Božo.
Miljanović je rođen u Ugljeviku 1926. godine, a u Bijeljinu je doselio 1945. godine, kada je počeo raditi kao kondukter u autobusima.
"Kada je opština nabavila auto, pošto nije bilo vozača, prešao sam da radim kod njih kao vozač. Radio sam godinu dana bez položenog ispita, a ispit sam položio u Tuzli 1947. godine", kaže Božo i objašnjava da je tada onaj ko je znao voziti imao važnost kao danas doktor.
"Prvi auto koji sam vozio je bila olimpija koja je proizvedena 1937. godine, a to je bio i jedino auto tada na ovom području pa sam vozio i za bolnicu i za policiju i za sve što je trebalo", kaže Miljanović.
Nije bilo nijedne benzinske pumpe, prisjeća se Miljanović, i objašnjava da su benzin sipali iz buradi. Kaže da je benzin u Bijeljini tada prodavao samo jedan čovjek kojeg su zvali Cviko.
"Cviko nagne bure i sipa benzin u običnu bunarsku kantu, pa ja s lijevkom sipam u kola, a umjesto računa samo napiše na papir 'odnio Božo dvije kante benzina'", kaže Božo.
Ističe da u automobilu koji je vozio nije bilo mjerača za benzin, pa su, kada bi nestalo bezina, gurali auto do Bijeljine.
"Tada sam napravio štapić od drveta izgraviran kako bih znao koliko ima benzina u rezervoaru", kaže Božo.
Prema njegovim riječima, u to vrijeme vozač je morao biti i automehaničar, jer je bio problem nabaviti nove gume, pa je morao nositi rezervne gume i bajlage da siječe nožem da okrpi gumu kada pukne.
"Znao sam od Bijeljine do Tuzle da po četiri do pet puta krpim gumu jer se tada vozilo po makadamu. Bio sam i vozač i mehaničar. Volim automobile i još vozim svoju mazdu 626, a do Beograda idem kao zmaj i po 140 do 160 kilometara", kaže Miljanović.
Ističe da je položio vozački ispit za sve kategorije: A, B, C, D i E.
"Završio sam i Višu komercijalnu školu u Brčkom, ali ljubav prema vožnji me je zadržala na mjestu opštinskog vozača 40 godina", kaže Božo.
Miljanović je udovac i živi sam. Ima dva sina koja imaju svoje porodice. Jedan njegov sin živi u Bijeljini, a drugi u Americi.
"Bilo mi je teško otići u penziju. I danas sanjam da radim u opštini jer to je moja druga kuća. Kada bih se ponovo rodio, opet bih bio vozač", kaže Miljanović.
Iz Beograda putovali 19 sati
Božo Miljanović kaže da je jednom načelnika bijeljinske opštine vozio iz Beograda do Bijeljine 19 sati.
"Padao je snijeg u smetovima tako da se ništa nije vidjelo", pojasnio je Božo.
Istakao je da je nekoliko puta morao izlaziti iz auta da vidi da li je sam na putu.