Prohladnog zimskog jutra uputili smo se prema rodnom mjestu poznatog književnika Petra Kočića, kako bismo se bolje upoznali s onim o čemu je ovaj pisac kroz svoje pripovijetke kazivao. Idući prema zaseoku Kočići na Manjači, sve više smo uočavali ona područja o kojim je književnik s ponosom govorio.
Snijeg je pokrio uspavanu Manjaču, magla se spustila ne dopuštajući nam da vidimo podalja područja ove planine, a oštar planinski vazduh podstrekavao nam je jače otkucaje srca. Ponegdje, na proplanku, vidi se stado ovaca koje se stapa sa snijegom, te pored njih "uspavani" pastir, koji nas prati očima vjerovatno se pitajući kojim poslom dolazimo u Kočiće.
Na sve strane prizori identični onima o kojima nam je u pripovijetkama zborio književnik. Sve je isto, samo nema njegovih junaka, Davida Štrpca i ostalih likova koji i dan-danas vjerno oslikavaju mještane Stričića.
Imanje Kočićevih: Već od ulaska u Stričiće putokazi su nas pedantno obavještavali kojim putem treba da idemo kako bismo stigli do imanja porodice Kočić. Stigavši u dvorište književnikove kuće, primijetili smo malu, drvenu, oronulu kuću, zaključanu katancem, skrivenu među visokim starim stablima. Riječ je o staroj izbici, jednoj od građevina koje je koristila porodica nadaleko čuvenog književnika.
Oko izbice sve je pusto. Nekoliko kuća, uglavnom bez stanovnika, razbacano po proplanku pored nje. Kućica je, očigledno, slabo "njegovana", jer nema tragova koji ukazuju na to da je neko na njoj nešto radio kako bi je sačuvao od propadanja, ali i zaborava.
Ispred nje se nalazi manji spomenik književniku, i to bez glave, koju je, kažu mještani, neko ukrao i vjerovatno prodao. Samo potpisi na vratima kućice svjedoče da tu neko ponekad dolazi. Pored potpisa velikog broja učenika iz Banjaluke, te brojnih srbijanskih gradova, nalazi se i natpis "Slaviša Cenić, Gnjilane"...
Oko napuštene kućice osjećaju se samo mir i tišina. Poneki lavež pasa ili cvrkut ptice naruše zimski dan, koji kao da se obrušio na trošnu građevinu.
Mještani zaseoka Kočići rekli su nam da su mnogi koji ovdje dođu u zabludi, misleći da je upravo ova izbica dom u kojem su Kočići živjeli. Dodaju da se prava kuća Kočića nalazila nekoliko desetina metara iznad ove trošne kućice, te da od nje ništa nije ostalo. Napominju da su ovu građevinu poznati pisac i njegovi ukućani najvjerovatnije koristili za prenoćište i slične potrebe.
Malo ko dolazi: Milorad Kočić, četrdesetšestogodišnji mještanin Stričića kojeg smo zatekli kako na stotinak metara od mjesta gdje se nalazila kućica poznatog književnika čuva ovce, s razočaranjem odgovara na naše pitanje o tome da li ovo područje ponekad posjete turisti.
"Malo ko dolazi. Petra Kočića kao da su svi zaboravili. Naiđu samo đaci, kojima kada idu na neke ekskurzije ovo bude usputna stanica. Takođe, posjetilaca bude i tokom Kočićevog zbora, posljednje sedmice u avgustu", objašnjava Kočić.
Da je riječ o izuzetno poštovanoj ličnosti u njegovom kraju svjedoče i nazivi škola na Manjači i ispod nje. Tako škole u Stričićima, Kolima, Bunarevima, Sitnici, Čađavici i ostalim okolnim selima s ponosom decenijama nose ime ovog majstora pisane riječi.
A u područnoj školi u Stričićima danas je sumorna i nimalo optimistična atmosfera. Naime, ona je s radom počela davne 1969. godine, a nikada nije manje učenika imala nego danas. U školi smo zatekli svega šezdesetak đaka, od njih 1.200, koliko ih je bilo kada je počela raditi.
Na pitanje o tome zašto je stanje takvo, u školi odmahuju rukom.
"Mladi su otišli u grad, ovo nešto djece što ima u Stričićima pohađa ovdje školu do devetog razreda, a nakon toga ode u Banjaluku ili neki drugi grad i više se najčešće i ne vraća živjeti u Stričiće", kaže Jovo Đukić, koji je kućni majstor u Osnovnoj školi "Petar Kočić" od početka njenog rada.
U školi s ponosom ističu da je iz nje u posljednjih 30 godina otišlo osamdesetak učenika koji su sada doktori u različitim strukama.
Piščeva prezimenjakinja, učenica 7. razreda Milica Kočić, koja je odličan učenik, živi blizu Kočića kuće. Ponosna je, kaže, što nosi njegovo prezime, pohađa školu s njegovim imenom, a obožava čitati njegove pripovijetke.
"Živim blizu dvorišta i kućice koju su koristili Petar Kočić i njegova porodica. Zaista sam ponosna zbog toga. Volim kada neko primijeti da se prezivam kao ovaj pisac i kada me pita nešto o mome i njegovom selu", kazuje nam Milica Kočić.
Ambicije ne mogu ostvariti: U Zavičajnom društvu "Zmijanje" kažu da njihove ambicije u vezi s imanjem poznatog književnika "koče" imovinskopravni odnosi.
"Mi smo samo inicijatori da se gore napravi jedno domaćinstvo, a bila bi to kuća i jedna košana. Zasad postoje 24 vlasnika i vrlo je teško riješiti imovinskopravne odnose. Kad se ovaj problem riješi, može se napraviti za godinu dana to Kočićevo domaćinstvo", kazao nam je Predrag Blagojević, sekretar Zavičajnog društva "Zmijanje".
Dodao je da se ključevi kućice nalaze kod jednog nastavnika u Stričićima, te kad neko gore dolazi uz njegovu pomoć može pogledati enterijer kućice.
"Tu se, između ostalog, nalaze kolijevka koja je pripadala Kočićima, nekoliko nošnji poput pantalona i čarapa i slično", kaže Blagojević, naglašavajući da nije riječ o kući Kočića, jer na njoj nema, na primjer, dimnjaka i prozora.
To je, dodaje on, bila građevina koja je korištena za potrebe "svježe" sklopljenih bračnih parova, da bi u njoj neko prespavao i u slične namjene.
Sve u svemu, takva jedna kućica danas je nasljeđe pisca čije pripovijetke spadaju u obaveznu lektiru i čije priče se prenose s koljena na koljeno, a oživljavaju povremeno i na pozorišnim daskama.
Ipak, na njegovo nasljeđe, čini se, mnogi su zaboravili.