BIJELJINA - Ćazim Hadžihajdić (66) iz Bijeljine više od 50 godina radi kao kovač. Zanat je, kako kaže, počeo učiti još kao dječak kod tadašnjeg poznatog bijeljinskog kovača Alage.
Taj rođeni Bijeljinac potiče iz porodice koja je zanatlijska.
S ponosom kaže da je u toj porodici bilo i obućara, zidara, autolimara, a da je on po zanimanju bravar.
"Kovački zanat sam počeo učiti sa 69 godina kod već rahmetli majstora Alage. Najprije sam učio praviti potkovice, koje su tada bile tražene'', kaže Ćazim i naglašava da se nikada nije pokajao što je izučio taj zanat.
Bio je zaposlen u bijeljinskoj ciglani, a kovačkim poslom se bavio kao dodatnim.
Nakon što je otišao u penziju 2001. godine, svakodnevno vrijeme provodi u svojoj kovačnici.
''U vrijeme dok sam radio u ciglani radio sam dosta i u kovačnici, jer sam u firmi radio 12 sati, pa bio slobodan 24 sata", kaže Hadžihajdić.
Ističe da mu zanat sada dobro dođe da dodatno zaradi, jer ne može izdržavati porodicu od 250 KM, koliko prima penzije.
"Mjesečno dajem za lijekove 140 KM za mene i suprugu, koja ne može hodati bez pomagala", pojašnjava Hadžihajdić.
Ovaj majstor starog zanata kaže da posla ima jer osim njega u Bijeljini radi samo još jedan kovač.
''Najviše posla imam u jesen, jer tada ima dosta poljoprivrednih radova, pa su češći i kvarovi na poljoprivrednim mašinama", priča Hadžihajdić.
Dodaje da mu semberski ratari donose na popravku, između ostalog, dijelove od pluga, takozvani lemeši ili raonik, bez kojih se zemljište ne može dobro obraditi.
"Ovaj posao mnogo volim iako je na meni ostavio mnogo ožiljaka od žiški iz vatre", kaže Ćazim.
Ono što se takođe često donosi u kovačku radnju na popravku su i razne alatke kao što su sjekire, motike i lopate.
''Popravka alata koji mi donose je jeftinija od kupovine novog jer su takva vremena da je sve skupo, a narod baš i nije u situaciji da može da sebi priušti kupovinu novih stvari. I ja gledam da svoje cijene prilagodim ovim teškim vremenima", kaže Ćazim.
Dodaje da je zimi lijepo raditi u kovačkoj radnji jer mu je toplo od vatre.
"Ali ljudi tada najčešće donose samo sjekire, pa je i posla manje, a tokom ljeta baš i nije lako jer je vruće napolju, a i temperatura u kovačnici je velika pa kao da sam u parnom kupatilu, a ne u radionici'', kaže Ćazim.
Ističe da ''voli to što radi, pa može sve da izdrži''.
"Dok radim puno žiški odskače iz vatre, ali ne mogu da nosim ni rukavice ni bilo kakvu drugu opremu da bih se zaštitio. Ne mogu se zaštititi ni po cijenu još ožiljaka", kaže Ćazim.
Hadžihajdić žali što odumiru stari zanati i što omladina ne želi da se bavi njima.
"Svog sina sam naučio zanat, ali da ni on nije zainteresovan. Imam unuka koji puno vremena provodi sa mnom dok radim pa se nadam da će možda on nastaviti tradiciju'', kaže Ćazim.
On tvrdi da će se kovačkim zanatom baviti sve dok ga zdravlje bude služilo i dok bude mogao raditi u radionici, jer ne voli da sjedi besposlen, a i voli da ima obaveze.
''Volim da radim, a tako sam i stalno u kontaktu sa ljudima. Semberski pravi seljaci i moje mušterije su plemeniti, dobri i pošteni ljudi i niko mi nikada nije ostao dužan nijednu marku'', kaže Ćazim.