GRADIŠKA - Kada je u Mokrešu, zaseoku Laminaca, Momir Babić (87) gradio kuću, štalu, šupe, garaže i druge objekte, po mjeri i potrebi velike porodice, vjerovao je da će na njegovoj očevini bujati život, da će mladi uzgajati stoku, obrađivati njive, da će se u obližnjim šumarcima djeca igrati. To se nije dogodilo. U velikoj i modernoj kući odavno niko ne živi, niti njive obrađuje.
Kada je odlučio da nakon posljednjeg rata izgradi crkvu u selu, u njemu je živjela nada da će crkva nedjeljom i praznicima biti puna, da će se tu narod okupljati, sastajati. Od tada za godinu biće trideset ljeta. U Mokrešu je sve manje stanovnika. Zato je i Momirova zadužbina, posvećena Svetom Nikolaju, gotovo prazna, osim rijetkih i izuzetnih prilika. Čekajući bolje vrijeme, bogomolja koju su nekoliko puta potapale vode i pržile žege kao ovog ljeta oronula je. Zato je Momir, koji je prije 64 godine otišao u Njemačku, odlučio da uz pomoć nekoliko prijatelja i komšija obnovi crkvu, osveštanu 8. septembra 1998. godine. U akciji su učestvovali Stefan i Milan Vujasin, Slavko i Nebojša Popović, Milan Dejanović i drugi. Pomogli su Komunalno preduzeće "Gradska čistoća" iz Gradiške i laminačka parohija. Babić je zadovoljan urađenim poslom. Sada ima i nove planove:
"Obnovili smo krov i toranj, uredili fasadu. Vremenski uslovi za rad bili su loši, ali velika vrućina nije nas poremetila u namjeri da završimo planirani posao. Srećan sam zbog toga. Ovo je sveto mjesto za naše selo."
Nadgrobni spomenik
Pored crkve u zavičaju Momir Babić, bivši ugostitelj u Bilefeldu i Osnabriku, 2005. godine izgradio je grobnicu za sebe i suprugu. Od tada je prošlo više od dvadeset godina. Grobnicu često posjećuje, održava, uređuje i prijateljima pokazuje. I pripovijeda.
"Kada sam je gradio, nadao sam se da mi neće uskoro zatrebati. Tu me Bog pogledao. Zdrav sam i vitalan. I sada za volanom, nekoliko puta godišnje putujem od Gradiške do Osnabrika i nazad. To je više od 12 sati vožnje u jednom pravcu. Ne osjećam zamor, samo nostalgiju", prepričava nam Babić svoje životne izazove, svoju patnju, strepnju i čežnju, opisuje razloge i povode svoje duševne boli i neostvarenih želja, da njegovo rodno mjesto oživi, da bude više stanovništva, da se djeca svuda igraju, škole da budu pune, njive obrađene, a ljetina bujna i bogata.
Na Momirovom nadgrobnom spomeniku, na zemlji koju je za seosko groblje poklonio njegov djed po majci Petar Lazić, poruka u nekoliko riječi, sastavljena od bakarnih slova, ima duboko značenje. Ona odražava suštinu života u Mokrešu.
Piše: "Djeca su nam u tuđini i tamo će ostariti, dobra raja moga sela grobnicu će očuvati."
Poplave, a onda suša
U groblju u Mokrešu, koje nijedna poplava nije mimoišla, a selo po tome ime dobilo, počivaju Momirovi preci, komšije, rođaci, ratnici, ratni zarobljenici, seoski čelnici… Među njima je knez Mihajlo Skakić (1884-1947) kojeg je usmrtio grom i njegova žena Đuja rođena 1881, a poživjela do 1961. godine. Na uzvišenju je spomenik Momirovog djeda Petra koji je ovozemaljski svijet napustio 1954. i babe Tome Lazić, koja je poslije njega poživjela devet godina.
"Pored njihovog groba davno je zasađena šljiva. Pored starog stabla posadio sam mladu šljivu, a oronuli spomenik djeda i babe zamijenio sam novim", objašnjava Momir Babić.
Groblje u Mokrešu je posebno i zbog malih brda, vještačkih brežuljaka…
"Svaka grobnica puna je vode, ako nije velika suša kao sada. Jedni su kopali, a drugi kantama vodu izbacivali. Više porodica, zbog dostojanstva svojih umrlih, da ih ne bi u vodu sahranjivali, gradili su uzvišenja na groblju, mala vještačka brda koja poplave ne mogu dosegnuti i tu sahranjivali svoje voljene."
Zvono na uzbunu
U Mokrešu ovog ljeta, kao rijetko kada, zemlja je ispucala od suše, presahle su bare i močvare, žaba i riba nestalo, sunce upeklo i prži žedna polja i utvaje. Samo se cvrčci u sumrak čuju. Mnoge kuće su opustjele, šikara sakrila staru i razlupanu školu u kojoj se odavno ne čuje zvono. Dok se vozimo oštećenim i uskim asfaltnim putem, Momir priča:
"Ovdje mi je najljepše. Žalostan sam što je sve manje ljudi. Nemam sa kim sjesti, porazgovarati, popiti i pojesti. Moja generacija otišla je Bogu na istinu. Ovdje jedino novac i imanje, kuće, stanovi i stambeni kvadrati ne predstavljaju problem. Toga ima, ali čemu. Sve drugo je nepovratno izgubljeno. Volio bih da me vrijeme i ljudi demantuju, ali za to nada je sasvim skromna. Gotovo nikakva. Mokreš odavno nije mokar, vremena su se promijenila, u svakom pogledu."
Zato zvono na maloj seoskoj crkvi, Momirovoj zadužbini, čiji je toranj skriven u nepreglednoj ravnici, odavno zvoni na uzbunu.