Kazneno-popravni zavod Banjaluka na Tunjicama na prvi pogled djeluje kao svaka druga ustanova za smještaj osuđenih za ubistva, razbojništva i njima sličnih, ali malo detaljniji pogled otkriva da banjalučki zatvor, iako opasan bodljikavom žicom, pruža nadu da nakon odslužene kazne stvari, ipak, mogu krenuti u boljem pravcu.
Prosječna porodica u RS i BiH rijetko odlazi na bazen, u teretanu, jede obilan ručak, a što je gotovo normalna svakodnevica ako služite robiju u banjalučkom zatvoru.
U ovom zatvoru, uz naravno dobro vladanje, osuđenici se mogu okupati u vanjskom bazenu, jesti hrenovke i jaja za doručak, a šnicle i krompir za ručak, završiti srednju školu, te odlaziti na posao i zarađivati, a da pri tome ne izdvajate nijednu jedinu marku za režije, koje vam plaća država.
Ali, šalu na stranu, prva pozitivna stvar koja ide uz KPZ Banjaluka jeste činjenica da u ovoj ustanovi više od dvije godine nije bilo ni najmanje pobune osuđenika, što govori da se iza zidina sa bodljikavom žicom dešavaju pozitivne stvari.
Ovaj KPZ je ujedno prvi zatvor u BiH koji ima Osuđenički savjet, sastavljen od 12 osuđenih osoba dobrog vladanja, koji se svaki mjesec sastaju i razgovaraju sa Upravom, a sve kako bi na vrijeme ukazali i riješili probleme zbog kojih su ranijih godina izbijale pobune, a iz kojih su osuđenici po pravilu izvlačili "deblji kraj".
Unutar zidina zatvora normalno žive i rade osuđenici Srbi, Hrvati i Bošnjaci. Niko nije privilegovan, već isključivo zbog načina na koji poštuje kućni red, a kazne su jednake prema svima.
Oni osuđenici koji nemaju problema sa kućnim redom mogu tako računati na mnogobrojne pogodnosti unutar, ali i van zidina zatvora.
Informatičke, jezičke, muzičke i rezbarske sekcije, rad na ekonomiji i uzgajanju pilića i svinja, pilana, učenje, te odmor uz televizor i relaksacija na bazenu i teretani djeluju kao da se radi o svemu drugom, a ne o ustanovi u kojoj su rame uz rame ubice, zločinci, razbojnici, dileri.
Svako zaslužuje drugu šansu, moto je koji opravdava sve navedeno, a evropski standardi nalažu da se prema osuđeniku treba postupati tako da po izlasku iz zatvora postane druga, korisnija osoba za društvo u cjelini.
Ako na sve ovo dodamo da osuđenici, primjernog vladanja, tokom boravka u KPZ Banjaluka mogu završiti i neki zanat, odnosno potpuno besplatno položiti predmete u nekoj od banjalučkih srednjih škola, onda dolazimo do zaključka da život unutar zidina banjalučkog zatvora i nije toliko "zatvoren".
Tako svakodnevno 250 osuđenika, koliko ih se u prosjeku svakog jutra probudi u banjalučkom zatvoru, zna da poštovanjem kućnog reda mogu ostvariti čak i zaradu, a da tom prilikom ne moraju plaćati režije, hranu ili nešto treće.
U banjalučkom zatvoru, prema posljednjim podacima, 60 odsto osuđenika ostvaruje zaradu koja se kreće od minimalnih 40 do maksimalnih 120 maraka mjesečno. Iznosi su mizerni, naravno, ali ovdje se radi o "čistom" novcu, koji ako je osuđenik nepušač može samo da se "množi".
Od velikog broja ponuđenih pogodnosti i zanatskih radionica unutar zatvora, možda najveću pažnju plijeni rad osuđenika koji od drveta prave prava rezbarska čuda, među kojima su na prvom mjestu ikone na kojima bi im pozavidjele i "školovanije" kolege.
"Samo recite kojeg sveca želite, donesite nam materijal i biće gotovo u rekordnom vremenu", raspoloženo će osuđenici, važno se osmijehujući pored svog alata.
U maloj radionici, površine dvadesetak kvadratnih metara, zidove tako ukrašavaju "proizvodi" rezbarske sekcije, poput manastira svetog Vasilija Ostroškog, bogorodice Marije i drugi.
Nekoliko metara "dublje" u prizemlju KPZ Banjaluka ulazi se u veliku prostoriju koja osuđenicima služi za sportske aktivnosti, a iz ove prostorije ulazi se u odvojeni dio koji je namijenjen za vjerske obrede, gdje na jednom jestu Srbi, Hrvati i Bošnjaci imaju kutak za molitve i duševni mir.
U sljedećoj prostoriji su dva računara na kojima osuđenici pišu razne molbe i zahtjeve, sada sa daleko više šansi za pozitivnijim odgovorom.