BANJALUKA - Omer Karahodžić (79), jedan od preživjelih u masakru nad bošnjačkim civilima u Ćerkazovićima, kod Jajca, tvrdi da je Mirko Pekez, uhapšen zbog sumnje da je umiješan u masakr, lično pucao u postrojene civile.
`Mirko je pucao u mene, pogodivši me u nogu i stomak. Nisam mogao jaukati od straha, nisam osjećao ništa da me boli. Kako bi provjerio da li sam mrtav, sišao je u jarak, među pobijene ljude, i stao pored mene. Nekoliko puta me udario kundakom u glavu, ali nisam se pomjerao, pretvarajući se da sam mrtav`, kazao je Karahodžić.
Mirko (Mile) Pekez jedan je od trojice osumnjičenih za zločin nad 23 bošnjačka civila, među njima i dvoje djece, od 10. septembra 1992. godine. Pekez je, sa rođakom Mirkom Pekezom (Špire) i Miloradom Savićem, u utorak uhapšen u Jezeru, zbog sumnje da je strijeljao bošnjačke civile.
Omer Karahodžić, jedan od četvoro preživjelih, tvrdi da je u strijeljanju učestvovalo 11 vojnika, među njima i neki sa maskom na licu. Tvrdi da je prepoznao Pekeza, Jovu Jandrića i jednog čovjeka s nadimkom Poštar, koji je u međuvremenu preminuo.
Karahodžić danas živi u Jajcu, a povremeno se vraća u rodne Ljoljiće, selo u neposrednoj blizini stratišta na kojem su skončali njegov 24-godišnji sin Senad, supruga Darifa i brat Ibrahim.
I 15 godina poslije masakra, bolna sjećanja nezadrživo naviru.
`Svi smo spavali te kobne noći u porodičnoj kući u Ljoljićima. Duboko u noć probudio nas je grub muški glas koji je zagalamio 'izlazite van'. Nisam se stigao ni obući, a Mirko (Mile) Pekez se već popeo na sprat kuće i istjerivao suprugu, sina i brata napolje`, priča Karahodžić.
Među vojnicima bio je, tvrdi, i Jovo Jandrić, zvani Doktor, kojeg Karahodžić drži za glavnog vođu `odreda smrti`, koji je, prema njegovim riječima, na području Jezera tokom 1992. godine pobio 53 Bošnjaka. Jandrić se danas, kako tvrdi, skriva u Srpskoj Rači u Srbiji.
Kad su ih doveli na jednu livadu, zajedno sa grupom Bošnjaka iz susjednih Ćerkazovića, Pekez im je, kako priča, naredio da istresu sve dragocjenosti koje su imali kod sebe. Kako kaže, zarobljeni civili postrojeni su uz jedan jarak i tu strijeljani.
Ranjen, okružen beživotnim tijelima najbližih, nekako je uspio da se, puzajući, dokopa obližnje šume gdje se skrivao do naredne noći. U sumrak, sljedećeg dana, primijetio je policajca Boru, za kog je, kako kaže, znao da je dobar čovjek.
`Boro mi je prišao i dao vode, pošto sam bio strašno žedan. Sjećam se samo da me pitao 'ko pobi ljude'...` ispričao je Karahodžić, dok su mu se suze slijevale niz lice.
Kako kaže, policajac ga je odveo u bolnicu u Šipovu, a kasnije je prebačen na liječenje u Banjaluku. Iz bolnice je, priča, još neoporavljen upućen na Manjaču, odakle je razmijenjen 30. septembra 1992. godine.
Pekez mu dolazio kući
Omer Karahodžić tvrdi da je Mirko (Špirin) Pekez prošle godine dolazio u njegovu kuću, tražeći da potvrdi kako nije učestvovao u masakru.
`Tada mi je rekao da on nije bio među onih 11 koji su ubili mog sina, suprugu, brata i komšije, ali ja sam mu rekao da ne znam je li on bio jedan od onih sa čarapom na glavi`, odgovorio je Omer.
Pekez mu je tada, kako tvrdi, rekao da je u masakru učestvovao njegov rođak Mirko (Mile) Pekez.
Karahodžić tvrdi da je među ubicama bio i Zoran Marić, kojeg je poznavao otprije. To su mu, kaže, potvrdile i komšije Srbi, tvrdeći da je Marić opljačkao njegovu kuću poslije masakra i pobjegao u Srbiju.