BIHAĆ - Ko bi mogao dići ruku na njega. Ma niko, samo neki nečovjek; naš je župnik jednostavno bio predobar. Mislio je - ako je on dobar, da su i svi ostali, rekla je Mirjana Dujmović, manje od 24 sata nakon što je u hodniku župnog stana pronašla na smrt brutalno pretučenog sveštenika Milu Ivančića.
Nemoguće mi je bilo u tom trenutku zamisliti da je taj nečovjek o kojem priča zapravo njen 15-ogodišnji sin koji sjedi metar iza nje i upija svaku našu riječ. Policija će samo dan poslije otkriti da je on jedan od trojice bešćutnih maloljetnika (s njime su bili još dvojica Bošnjaka u dobi od 16 i 17 godina) koji su s tri uboda 33 cm dugom oštricom noža u vrat, metalnom palicom i kamenom uzeli sveštenikov život.
Ali, strahota ove priče tu ne staje, ima svoj nevjerovatan nastavak. Mirjana je od prvog trenutka znala da je njen sin ubica, od trenutka kada joj je krvav u petak oko 21 sat ušao u kuću i rekao: "Mama, ubio sam župnika!"
Ona je sve htjela zataškati, iste je večeri oprala njegovu krvavu odjeću, a sutradan oko 14.15 otključala župnikova vrata znajući na što će naići. Povela je i svoju 11-ogodišnju djevojčicu, valjda da iznenađenje i šok viđenim budu još jači. Jedno dijete danas joj je u pritvoru, a drugo u teškom šoku.
Ekipa "Jutarnjeg" u Zavalje, malo bosansko selo koje Plješivica dijeli od Hrvatske, odnosno Like i ostatka Gospićko-senjske biskupije kojoj pripada, došla je u nedjelju oko podneva, dan nakon što je stravična vijest obišla regiju. Crkva i župni stan zapravo su središte mjesta, u neposrednoj blizini je samo jedna zgrada, škola koja je zbog nedostatka đaka preuređena u ambulantu.
U jednom dijelu živi Marijan Šimić, šumarski radnik koji je i toga dana bio na terenu. Pokušali smo izvući koju informaciju od pričljivog uniformiranog policajca koji je osiguravao prilaz župnom dvoru i mir za dvadesetak svojih kolega koji su prikupljali informacije i tragove.
"Ne znam puno, a i da znam, ne bih smio reći, znate i sami kako je. Samo, brate, ne valja ovo. Strašno je. Pa to je starac, a k tome i božji čovjek. Ko bi mogao dići ruku na njega", vrtio je glavom federalni policajac.
Pitamo ga kako ćemo do Mirjanine kuće, do žene koja ga je pronašla.
"Mogli biste ravno dolje, ali snijeg je pa se ne može. Vratite se i na raskršću lijevo. Ma, imate sto metara. Vidjećete kuću na raskršću te i prve ceste od župnog stana", rekao nam je policajac.
Nismo imali sumnji o kojoj je kući riječ, parkirali smo i krenuli snijegom zametenim prilazom do niske, skromne prizemnice, čiji veliki bočni prozor gleda baš na nas.
Na vrata je izašao Nikola, Mirjanin suprug.
"Još je policija kod nas. Pričekajte, pa dođite poslije", rekao je Nikola stvaljajući cigaretu u usta kako bi mu se oslobodile ruke da malo razmete snijeg sa stubišta.
Koju minutu kasnije Nikola je s praga mahnuo rukom i viknuo: "Može".
U kuhinjici ih se naguralo šest, sedam. Nikola i njegova žena Mirjana, djevojčica koja je s njom bila svjedok užasa, dvije komšinice, još jedno dijete i on - ubica.
Sjeli smo desno od vrata, na naslonjač, do oca Nikole. Iznad nas na zidu slika Bogorodice koja gleda prema Mirjani i njenom sinu. I oni gledaju u nju. U početku tišina, kao da je umro netko iz kuće. Mirjana je bila u crnini.
"Bila sam s djetetom, eto je kraj mene, 11 godina ima. Očistile smo crkvu, pa krenule preko puta u župni stan. Bilo je to u subotu tačno u 14.15. Prvo sam pozvonila na portafon, a kako se nije javljao, uzela sam ključ koji mi je dao dan prije i otključala vrata. Vidjela sam ga čim sam ih otvorila. I moje dijete takođe. Ležao je na lijevom boku, leđima okrenut prema vratima, na podu je bilo jako puno krvi, vidjela sam da mu je i glava bila sva krvava", ispričala je Mirjana Dujmović, brzo i i bez puno razmišljanja.
Vidjelo se da je istu verziju policajcima ispričala već stoput. Kada je završila i kada sam krenuo s potpitanjima, uključivali su se i drugi, makar komentarima: "Strašno, tragedija..."
Žalili su dobrog svećenika. Svi, osim njega.
On je cijelo vrijeme ćutao. Sjedio je iza majke, pa bi se malo digao i naslonio na kuhinju, pa opet sjeo, ali ni u jednom trenutku nije skidao pogled s mene. Gledao je ravno u oči i upijao svaku riječ, ali nije komentarisao. Odudarao je svojim držanjem od te bogobojazne i skromne porodice. Cigaretom u ustima, dimom koji je otpuhivao daleko i mišićavim rukama koje je premještao po koljenima kao da je htio ostaviti dojam da nema samo 15 godina. Cijelo vrijeme majka je bila između mene i njega.
Da je majka znala sve potvrdio je ministar policije Unsko-sanskog kantona Šefik Smlatić.
"Majka je u tom trenutku postupila kao majka. Znala je sve. Htjela ga je zaštititi. Oni su zajedno prali majicu poprskanu krvlju, rublje, ali nisu znali da se krv ne može oprati. Pod UV zrakama smo vidjeli tragove", rekao je.
Šef policije Smlatić pomogao nam je da rekonstruišemo zločin.
"Sin čistačice u dva navrata je oteo novac svešteniku; sada je u pomoć pozvao drugu dvojicu. Pričekali su da uđe u kuću, a potom mu je mali pozvonio i progovorio na portafon. Župnik je prepoznao glas i otvorio vrata. Nisu bili maskirani, nije im bilo važno jer su ga došli likvidirati. Počeli su ga udarati, on se pokušao odbraniti koliko je mogao. U tom trenutku su se preplašili umirućeg čovjeka, krvi, njegova urlikanja, pa su pobjegli. Potom su se htjeli vratiti po novac, ali su u strahu odustali. Vidjeli su ih neki mještani", zaključuje policajac Smlatić.
Svog ubicu fra Mile Ivančić je krstio, dao mu prvu pričest i krizmao. Dugo godina bio mu je najmlađi ministrant.