SARAJEVO - Enes Handžić, trećeoptuženi za zločine nad Hrvatima u Bugojnu, započeo je s Tužilaštvom BiH pregovore o priznanju krivice, potvrdili su juče tužilac i branilac optuženog.
Handžić je, zajedno s Nisvetom Gasalom, Musajbom Kukavicom i Senadom Dautovićem, optužen za zločine počinjene tokom 1993. i 1994. godine nad hrvatskim civilima i pripadnicima HVO-a, koji su bili zatočeni u različitim objektima na području Bugojna.
Handžićev branilac Fahrija Karkin naveo je da su Tužilaštvo i odbrana "napravili okvire" sporazuma o priznanju krivice.
Handžić je, prema optužnici, bio pomoćnik komandanta za bezbjednost 307. brigade Armije RBiH, Gasal upravnik logora na stadionu "Iskre", Kukavica komandir obezbjeđenja logora, a Dautović načelnik policije u Bugojnu i komandant Objedinjene komande.
Na suđenje "bugojanskoj grupi" u Sudu BiH juče je, drugi put, svjedočio Selmo Cikotić, ministar odbrane BiH. On je ostao pri tvrdnji da vojska nije bila nadležna za zarobljenike koji su držani na stadionu "Iskre" uprkos dokumentima koji su mu prezentovani na pretresu.
Cikotić je jučer svjedočio na poziv Sudskog vijeća, koje je željelo da razjasni određena pitanja nakon što je saznalo za Cikotićevo svjedočenje u Haškom tribunalu 2004. godine.
Cikotić, koji je u periodu koji obuhvata optužnica bio komandant Operativne grupe Zapad ARBiH, rekao je da su za zarobljene pripadnike HVO-a bile odgovorne civilne vlasti.
"Za zarobljenike je bila odgovorna jedinica koja ih zarobi u borbi dok ih ne preda u nadležnost državne komisije za razmjenu i MUP-a i ratnog Predsjedništva općine Bugojno", izjavio je Cikotić, koji je svjedočio uz konsultacije s pravnim savjetnikom.
On je istakao da smatra da su komandant 307. brigade i načelnik Opštinskog štaba Teritorijalne odbrane mogli procijeniti koga od zarobljenih treba pustiti, kao što je to mogao učiniti i optuženi Enes Handžić.
Senad Dautović je, prema Cikotićevim riječima, u julu 1993. godine komandovao svim snagama na području samog grada Bugojna u periodu od "desetak dana, koliko su borbe trajale".
"On me informisao o problemu velikog broja ratnih zarobljenika i mislim da je on, koliko se sjećam, rekao da veliki broj njih treba pustiti jer nije bilo razloga ni uslova da se drže", rekao je Cikotić, koji je prvi put u ovom predmetu svjedočio na poziv Handžićeve odbrane 21. i 28. aprila 2010. godine.
Cikotić tvrdi da u decembru 1993. godine tada nije znao za "probleme" u vezi sa zatvorenicima, kao ni za nestanke ljudi odvedenih sa stadiona.
On je, takođe, rekao da prvi put na suđenju vidi dokumente vojnih struktura koji se odnose na zatvorene na stadionu "Iskre". Tako je naveo da mu nije poznata naredba iz septembra 1993. godine, koju je potpisao njegov pomoćnik za bezbjednost Kemal Đafić, a u kojem daje instrukcije 307. brigadi o postupanju prema zatvorenicima.
"Mislim da je ta naredba napravljena bez mog znanja", rekao je Cikotić, koji ni nakon što je vidio taj dokument nije promijenio svoje mišljenje o nenadležnosti vojske za stadion.
Cikotić je prvi put vidio i naloge o dovođenju zatvorenika koje je potpisivao Enes Handžić. To što je Vojna policija obezbjeđivala na stadionu, Cikotić je objasnio da je u pitanju bila ispomoć, te naveo da mu nije bilo poznato da su Gasal i Kukavica bili u vojsci prije raspoređivanja u zatvor.
"Sjećam se da je odluku o formiranju tog zatvora donio Izvršni odbor ratnog Predsjedništva, a koga su imenovali, ne znam", rekao je Cikotić.