BANJALUKA - Dan nakon avionske tragedije u Zalužanima, pored Banjaluke, u kojoj su život izgubila četvorica padobranaca i pilot, u Padobranskom klubu Banjaluka zatekli smo uplakane kolege nastradalih mladića.
Padobranci, s tugom i uz plač, pokazuju padobrane, zastave, trofeje, priznanja, zajedničke fotografije... Kažu da su im Nemanjinim, Alenovim, Stefanovim, Nikolinim i Srđanovim odlaskom srušeni svi snovi. Ipak, avion će, drhtavim glasom govore, ponovo poletjeti, a oni će skakati u znak sjećanja.
"Može li tišina biti tiša? Do juče smo pravili planove za održavanje Evropskog prvenstva i Svjetskog kupa u padobranstvu 2013. godine, zajedno se radovali, s nestrpljenjem čekali svaki skok, a danas više ničega nema. Ovakva tragedija se ne pamti", kaže jedan od njih i odmahuje rukom.
Gledajući fotografije i sjećajući se podviga u vazduhu, Zoran Kovačević, padobranac, priča nam da je Nemanju poznavao više od deset godina, dok je Alen došao nešto kasnije i završio pilotsku obuku.
"Sa Alenom sam skočio stotinak puta. Bio je veoma mlad, ali mnogo smo trenirali, pa je uknjižio i mnogo sati naleta. Šta da kažem za Nemanju? Teško je! Sposoban, operativac u klubu, nevjerovatan padobranac. Eto, prošlih mjeseci smo mnogo slavili, jer smo Nemanja, jedan kolega i ja postali očevi. Nemanjina supruga porodila se 4. maja. Trebalo je da se raduju gledajući kako im dijete raste", tiho kaže Kovačević.
U klubu su, ističu padobranci, bili "vesela, blesava porodica". Dvadesetak aktivnih članova svakodnevno je dijelilo i dobro i zlo.
Može li tišina biti tiša? Do juče smo pravili planove za održavanje prvenstva, zajedno se radovali, s nestrpljenjem čekali svaki skok, a danas više ničega nema, kažu prijatelji
"Niko od nas nije imao nijedan porok, naša jedina strast bilo je padobranstvo. Bili smo braća. Svi smo ovdje došli da probamo da skočimo i onda beskrajno zavoljeli padobran. Jedva smo čekali svaki skok. Alen je mnogo volio da leti. Deda mu je bio pilot, otac mu je vojni pilot. Stefan je bio mladi sportski padobranac sa oko 200 skokova. Nikad više", tužno je kazao Kovačević.
Nastradali padobranci, pričaju prijatelji, uz porodicu i padobran, imali su i druge ljubavi. Nemanja je bio član rafting reprezentacije BiH, Alen je bio profesionalni spasilac i plivač, Stefan maratonac, ronilac, spasilac i plivač. Srđan i Nikola tek je trebalo da stasaju, da prvi put skoče iz aviona.
Rizika, koji su preuzimali pri svakom ulasku u avion, svi su bili svjesni, ali ljubav prema padobranstvu bila je jača.
"Našim roditeljima uvijek je najteže, ali osjećaj u vazduhu je neopisiv. Bez obzira na sve, živimo za ovo čime se bavimo. U avionu je uvijek bilo veselo. Svi smo mi negdje 'na svoju ruku', ali u onom pozitivnom smislu. To su bili vedri i veseli momci, puni života. Voljeli smo rok koncerte, pivnice. U posljednje vrijeme bilo je mnogo svadbi na kojima smo se veselili. Ništa nije upućivalo na ovo zlo koje nas je zadesilo", priča Kovačević i, uz sjetan osmijeh, prisjeća se rođenje svoje kćerke u februaru ove godine, kada se tim vraćao iz Argentine.
"Dobio sam poruku da mi se rodilo dijete, od sreće sam vrisnuo, a Nemanja i Alen su odmah prišli i izljubili me. Oni koji su sjedili u prednjem dijelu autobusa okrenuli su se i rekli: 'Šta im je? Do maloprije su bili normalni, ali to za njih nije ništa čudno.' Sve je izgledalo kao da je pred nama bolja budućnost", sjeća se Kovačević.
Padobranci su prekjuče posjetili porodice nastradalih. Prizor je, kažu, bio jeziv.
"Roditelji, Nemanjina supruga Bojana, sestre, braća... Svi su u suzama. Šok i muk je jedino što može da opiše ovu situaciju. Naših prijatelja više nema. Iza njih ostala nam je samo neizmjerna tuga", kažu padobranci.
U katastrofalnoj avionskoj nesreći u Zalužanima prekjuče su nastradali padobranci Nemanja Goronja i Stefan Karanović, pilot Alen Crnalić te Nikola Stević i Srđan Kosić, kojima je ovo trebalo da bude prvi skok padobranom. Najstariji od njih je imao 32, a najmlađi 18 godina.
