Referendum na kojem su se građani BiH izjasnili o nezavisnosti 1992. je bio legalan i legitiman jer u tadašnjem ustavnom uređenju nije bilo biranja prema nacionalnoj nego prema građanskoj osnovi.
Ovo u intervjuu za "Nezavisne" tvrdi Ćazim Sadiković, predstavnik BiH u Venecijanskoj komisiji Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope, koji je Badinterovoj komisiji preporučio da se održi referendum o nezavisnosti BiH.
"Da je sadašnji ustav bio tada na snazi ne bi se moglo desiti da se donese odluka bez saglasnosti predstavnika srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog naroda", pojašnjava on.
NN: Kakva je bila Vaša uloga u organizovanju referenduma o nezavisnosti 1992. godine i kako je došlo do referenduma?
SADIKOVIĆ: Moja uloga se sastojala u tome što sam ja kao član Ustavne komisije BiH u zemlji i inostranstvu objašnjavao da je referendum u BiH potreban samo zato što je došlo do izvjesnog nesklada u BiH u pogledu saglasnosti članova Predsjedništva BiH. Naime, poslije odluke iz oktobra, kojom se traži nezavisnost i suverenost BiH, uslijedilo je pismo članova Predsjedništva BiH iz srpskog naroda Biljane Plavšić i Nikole Koljevića da su preglasani srpski poslanici. Pored toga, u tom pismu je navedeno da nije poštovan stav iz Ustava da treba konsultovati Savjet za nacionalnu ravnopravnost. Ja sam predstavnicima Arbitražne komisije dao objašnjenje da u tadašnjem ustavnom sistemu nije bilo srpskih, hrvatskih ili muslimanskih poslanika nego da su bili poslanici koji su bili birani na redovnim izvorima od strane građana.
NN: A da je BiH tada imala današnje uređenje?
SADIKOVIĆ: Da je sadašnji ustav bio tada na snazi ne bi se moglo desiti da se donese odluka bez saglasnosti predstavnika srpskog, hrvatskog ili bošnjačkog naroda.
NN: Znači, Vi ste uvjereni da je ta odluka o referendumu bila legalna i legitimna?
SADIKOVIĆ: Apsolutno. Ja sam Arbitražnoj komisiji iznio svoje mišljenje ovako i oni su ga tako i usvojili. Kada sam im upro prstom u odredbe zakona gdje lijepo stoji da građani biraju svoje predstavnike i uopće ne stoji da Srbi biraju svoje, Bošnjaci svoje, kao što je to danas, oni su se odmah složili. Da je bilo kao danas, to bi bila druga priča.
NN: A šta je bilo sa zahtjevom Nikole Koljevića i Biljane Plavšić o Savjetu za nacionalnu ravnopravnost?
SADIKOVIĆ: Primjedba o Savjetu je odbačena od strane Arbitražne komisije jer je uz tu odredbu stajalo da će biti donesen zakon o tome. Nakon što su me u Komisiji pitali da li je donesen zakon i nakon što sam im ja rekao da nije, oni su sami rekli da je, ako nema zakona, ta odredba faktički nevažeća, nepostojeća. Dakle, za svaku odredbu, to je princip ustavnog prava, za koju nije donesen zakon, ako nema zakona, ta odredba nema praktičnu primjenu. Ponavljam, to nije bio moj stav, to su oni sami tako zaključili. Oni su nakon mog izlaganja bili saglasni i predložili su da se održi referendum svih građana, bez obzira na vjersku i nacionalnu pripadnost, da to bude dopunski kriterij za opredjeljenje Komisije. S obzirom na to da je rezultat referenduma bio 64 posto ukupno svih građana za nezavisnost, to je prihvaćeno jer je za evropsku praksu to jako visok procenat.
NN: Kako je došlo do toga da se na originalni Dejtonski sporazum dodatno uvedu i često osporavana bonska ovlaštenja?
SADIKOVIĆ: Visoki predstavnik je svoja ovlaštenja shvatio tako da može da smjenjuje i da donosi zakone. Postavilo se pitanje da li je njegova interpretacija točna, pa je Vijeće za implementaciju mira u Bonu, kada je saslušalo njegovo objašnjenje, shvatilo da je to ispravna interpretacija. To je ono što se popularno zove bonske ovlasti. To nije nikakva bonska ovlast, nego ovlast visokog predstavnika koju je on imao još od Dejtona, odnosno kako je on shvatio i protumačio Dejton, pa mu je PIC dao za pravo i priznao tumačenje.
NN: Zar nisu visoki predstavnici bonskim ovlaštenjima kroz smjene političara i zabrane obavljanja političkih dužnosti kršili Evropsku konvenciju o ljudskim pravima?
SADIKOVIĆ: Nisu. Osloniću se na interpretaciju Venecijanske komisije, koja je izričita u svom mišljenju iz 2005. godine, a koje je dala na zahtjev Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope da utvrdi kakva je pravna priroda funkcije visokog predstavnika, rekla da se to ne može drugačije objasniti nego da je to vlast za vanredno stanje.
NN: Šta je to vlast za vanredno stanje i kako to opravdava te postupke?
SADIKOVIĆ: Vrlo jednostavno, shvaćeno je da bi bez visokog predstavnika i njegovih ovlasti u tim specifičnim poratnim teškim okolnostima vjerojatno bio ugrožen opstanak države. To je interpretacija koja je data i iz koje proističe da, ako je to vanredno stanje, ne mogu biti prekršena prava ljudi koje je on smijenio upravo zato što u vanrednom stanju vrijede i vanredne mjere. U vanrednom stanju ne mora onaj koji proglašava vanredno stanje da vodi računa o svim pravima koja proklamuje Evropska konvencija o ljudskim pravima, nego samo onim obaveznim, koja su tvrdo jezgro Konvencije, koja kažu da nitko ne smije da ubija, da vrši torturu i da porobljava bilo koga. A ako je priznato vanredno stanje onda je visokom predstavniku dopušteno da nekoga smjenjuje ili ograničava nečiju slobodu. I to nije nešto što ja tvrdim, nego vam samo ponavljam mišljenje koje je istakla Venecijanska komisija i uputila u Strazbur Savjetu Evrope. Dakle, radi se o mišljenju Venecijanske komisije koja odgovara za takvo mišljenje i dosad nije bilo primjedbi bilo koga o tome.
NN: Dokle, onda, važi to vanredno stanje?
SADIKOVIĆ: Prema onome kako je to općenito u teoriji priznato i kako se u praksi primjenjuje, sve dotle dok se ne uklone oni razlozi u društvu koji su doveli do toga da se uvodi takva vlast. Ako država ojača na demokratski način onda će prestati i potrebe za takvim vanrednim mjerama.
BiH nema nasljednika u Komisiji
NN: Kako smo došli u situaciju da nemamo Vašeg izabranog nasljednika u Venecijanskoj komisiji?
SADIKOVIĆ: Vjerovatno nedostatak koordinacije. Ja to tako tumačim jer treba da se opredijele Predsjedništvo, Ministarstvo vanjskih poslova, moguće i neki parlamentarni organi. Nažalost, vjerojatno ima i onih koji misle da VK i nije tako bitna. Bilo kako bilo, ja ću tu dužnost obnašati dok god netko ne bude izabran na moje mjesto.