Nema ništa radosnije i uzvišenije od božićne noći, unošenja badnjaka u domove, rasipanja slame po kući koja tada liči na Vitlejemsku pećinu i odlazak na božićnu liturgiju kao vrhunac svega, kaže Danilo Pavlović, iguman manastira Žitomislić.
Govori da je Božić u žitomislićkom manastiru poseban doživljaj, raduje ga da je crkva postala prepuna mladih ljudi i djece. Ističe da je nada u povratak raseljenih Srba u Mostar i okolna mjesta glavni motiv pastirskom djelovanju kroz sve protekle godine. Snažna je, ističe on, poruka kada episkop poziva na povratak.
NN: Koja je Vaša božićna poruka vjernicima koji sve više pozornosti pridaju materijalnom u vrijeme velikih blagdana?
PAVLOVIĆ: Božić je svetkovina milosrđa i ljubavi Božje. U božićnoj noći Bog je postao čovjek, postao u svemu jednak ljudima osim u grijehu. Rođenje maloga Boga je ujedno i najava sveg njegovog domostroja spasenja. Gledajući ga kao jagnje kako leži u jaslama mi u stvari vidimo njegovu spremnost da strada kao jagnje za spasenje svakoga čovjeka. Zato je božićno vrijeme period kada treba da se radujemo ljubavi Božjoj i da se radujemo susretu sa svakim čovjekom.
NN: Koji su božićni običaji karakteristični za Hercegovinu? Kako se Božić proslavljao nekada, kako danas?
PAVLOVIĆ: Nijedan praznik nije tako bogat običajima kao Božić. Ja se ne bih posebno osvrtao na sve jer to zahtijeva veliki prostor i analizu. Svi običaji vrhune u jednom i izviru iz toga da se sva tvorevina, poput anđela i pastira, obradovala neobičnom radošću, da se čula pjesma koja poziva na slavljenje Boga na visinama nebeskim i na poziv da mir zavlada na zemlji. Nema ništa radosnije i uzvišenije od božićne noći, unošenja badnjaka u domove, rasipanja slame po kući koja tada liči na Vitlejemsku pećinu i odlazak na božićnu liturgiju kao vrhunac svega.
NN: Nakon gotovo dva desetljeća sjedište Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske vratilo se u Mostar. Ocijenjeno je da je to jedan od najznačajnijih datuma Pravoslavne crkve u Hercegovini. Zašto je to tako?
PAVLOVIĆ: Povratak episkopa u Mostar i ponovno uspostavljanje Mostara za sjedište Eparhije zahumsko-hercegovačke je svakako najznačajniji datum Crkve u Hercegovini iz više razloga. Prvi je taj što je od 18. vijeka Mostar prestoni grad pravoslavnih mitropolita hercegovačkih jer je on već tada postao metropola Hercegovine. Episkopi su uvijek u istoriji Crkve stolovali u najznačajnijim centrima oblasti. Od tada do 1992. hercegovački episkopi su skupa sa sveštenstvom i narodom, čitavom crkvenom zajednicom uticali na formiranje sveopšte kulture ovoga grada. Neizbrisiv je trag bogatog kulturno-istorijskog svjedočanstva postojanja pravoslavnih Srba u Mostaru. Ratnim neprilikama nasilno i neprirodno prekinut je vjekovni kontinuitet. Porušeni su hramovi duž čitave doline Neretve, a najviše saborna crkva i manastir Žitomislić, Srbi su napustili svoja ognjišta. Ove godine 2. januara vraćen je kontinuitet crkvenom životu. Drugi takođe važan razlog je taj što se povratak episkopa događa upravo danas u vremenu kada je otpočela obnova života Crkve i povratak naroda u dolinu Neretve, obnova porušenih hramova kao upotpunjenje svih ovih događaja. Treći veliki razlog je taj što je povratak upravo u ličnosti episkopa Grigorija, koji je nadaleko poznat po svojim ličnim kvalitetima. O njegovim sposobnostima svjedoči dobro uređenje crkvenog života u Trebinju i cijeloj Hercegovini. Na širem planu njegova sposobnost u dijalogu sa ljudima drugih kultura i vjeroispovijesti, diplomatske sposobnosti, integrisanost u savremene tokove i iznad svega otvorenost za razumijevanje savremenog čovjeka sa svim iskušenjima i problemima današnjice. Upravo dolazak episkopa Grigorija je od velike važnosti za Mostar.
NN: Kada su svećenici stigli u Mostar polako se počeo vraćati i narod. Sa eparhijske krsne slave vladika Grigorije je odaslao poruku mira i pozvao na povratak. Mislite li da će se Srbi značajnije odazvati pozivu?
PAVLOVIĆ: Nada u povratak raseljenih Srba u Mostar i okolna mjesta je glavni motiv našem pastirskom djelovanju kroz sve protekle godine. Snažna je poruka kada episkop poziva na povratak. To je poziv Crkve, apel koji se čuje skoro čitavu deceniju, ali apel ne samo potencijalnim povratnicima nego čitavoj državi, odgovornim institucijama i pojedincima koji bi trebalo da pomognu u obnovi kuća, povratu imovine, osiguranju održivosti povratka.
NN: O povratku Srba u Mostar i okolicu se zapravo mnogo priča i piše. Jasno je da on nije na zadovoljavajućoj razini, da teče sporo i nije održiv. Kakvo je stanje na terenu koje Vi zamjećujete?
PAVLOVIĆ: Postoji više od stotinu evidentiranih zahtjeva za obnovu kuća od kojih godišnje desetak dobiju potrebna sredstva. Problem je u novcu, nedovoljnim sredstvima sa državnih budžeta. Često je problem oko raspodjele sredstava, utvrđivanja prioriteta. Mnogo je nezadovoljnih. Oni ljudi koji su se već vratili teško dolaze do stalnog posla. Razumijemo i to da je nezaposlenost problem čitave države, pa i našeg grada. Pored svih problema važno je da su se ljudi vratili, da postoje cjelokupne porodice, da se rađaju djeca, mladi vjenčavaju, život nije prekinut.
NN: Po Vašem mišljenju, koji je zapravo značaj vladikina povratka u Mostar u kontekstu obnove crkvenih objekata, ponajprije saborne crkve, kojoj su na donatorskoj večeri obećana znatna sredstva, no stigao je samo dio?
PAVLOVIĆ: Sve će biti mnogo lakše, samim tim i obnova crkava, a u prvom redu obnova najznačajnijeg sabornog hrama. Vladika je inicijator donatorske večere i zahvaljujući njegovom angažmanu, poznanstvima i ugledu mi smo na donatorskoj večeri u manastiru Žitomislić imali skup tako značajnih ljudi. Obećana sredstva nisu sva uplaćena, ali očekujemo ispunjenje obećanja i kontinuiranu pomoć od državnih, entitetskih, županijskih i gradskih budžeta.
NN: Koliko se situacija promijenila od trenutka kada ste tek stigli u Žitomislić, te silom prilika pokrivali teren sve do Konjica?
PAVLOVIĆ: Svaka godina od kraja 2002. godine do danas je različitija jedna od druge. Tada nismo imali nijedan obnovljeni objekt, ni crkvu, ni kuću. Živjeli smo u iznajmljenom stanu. Bilo je znatno manje povratnika i ljudi su bili u strahu. A onda je svaka godina donosila napredak. Te godine bih nazvao godinama obnove u kojima je strujala velika snaga i milost Božja.
NN: Raduje činjenica da sve više mladih nazoči liturgijama, okuplja se oko svećenika. Vraća li se povjerenje u Crkvu?
PAVLOVIĆ: Svešteniku koji iskreno voli svoje poslanje, činjenica da njegovu pastvu čine mladi ljudi je najveća satisfakcija. Parohija u Bijelom polju je za mene najsnažniji doživljaj. Sjećam se svoje prve liturgije tamo, na kojoj je bilo samo par staraca i činilo se na prvi pogled da je tu život na izmaku. A odmah nakon toga došlo je nekoliko mladih ljudi i reklo: "Nas ovdje ima mnogo, ali nam treba podrška". Krenuli smo od kuće do kuće i za nekoliko mjeseci počeli da obnavljamo parohijsku kuću i crkvu. Crkva je postala prepuna mladih ljudi i djece. Tako je bivalo i na drugim mjestima. Zbog takvih stvari nikad ne smijemo da prestanemo da vjerujemo u Božju obnoviteljsku moć i da gubimo povjerenje u ljudsku dobrotu.
NN: Zasigurno je Božić posebno lijepo slaviti i doživjeti u tišini Žitomislića.
PAVLOVIĆ: Božić u žitomislićkom manastiru je poseban doživljaj. Božićnu liturgiju služimo u ponoć, a pripreme koje prethode proslavi su događaj čitavog sela. Svi uzimaju učešće i djeca koja prave jasle, muškarci i žene kite manastir, donose badnjake...