Društvo je danas, gledano sa psihološkog stanovišta, izloženije i ranjivije nego ikada prije.
Nesigurnost u osnovnim egzistencijalnim pitanjima - posao, plata, zdravstvo, školstvo - stvara hronični stres, koji ljudi često potiskuju, jer "nema se vremena" za osjećanja. Međutim, ona se gomilaju i izlaze kroz tijelo, odnose ili emocionalne ispade.
Istakla je ovo u razgovoru za "Nezavisne novine" Maja Savanović Zorić, psiholog i sistemski porodični psihoterapeut, dodajući da se primjećuje porast osjećaja anksioznosti, hroničnog umora, emocionalne otupjelosti i gubitka nade.
"Imala sam klijenta koji godinama radi na dva posla da bi prehranio porodicu, a na pitanje 'Kako ste?' uvijek je odgovarao sa 'Preživljavam.' To nije odgovor koji želimo čuti od čovjeka u punoj snazi - to je tihi alarm", kaže Savanović Zorićeva.
Takođe, sa njom smo razgovarali i kako prepoznati razliku između "uobičajenog stresa" i ozbiljnog psihičkog problema koji zahtijeva stručnu pomoć, kao i o društvenim mrežama i mladima.
NN: Kako biste opisali trenutno psihološko stanje društva? Jesmo li mentalno stabilniji ili ranjiviji nego ranije?
SAVANOVIĆ ZORIĆ: Društvo je danas psihološki izloženije i ranjivije nego ikada prije. Iako se o mentalnom zdravlju više govori, istovremeno živimo u vremenu stalne nesigurnosti - ekonomske, političke, klimatske i emocionalne. Ljudi se više informišu, ali su i više preplavljeni, što dodatno otežava unutrašnju stabilnost. Kao neko ko svakodnevno razgovara s mladima, roditeljima i nastavnicima, primjećujem porast osjećaja anksioznosti, hroničnog umora, emocionalne otupjelosti i gubitka nade.
Ne zaboravljam riječi jedne majke troje djece, koju sam pratila kroz više mjeseci terapije: "Ne znam više da li sam umorna od života ili samo od konstantnog preživljavanja." To nije individualna slabost - to je kolektivna rana. Nismo manje sposobni za suočavanje, ali su okolnosti toliko dinamične i zahtjevne da je za održavanje unutrašnjeg balansa potrebno više podrške i svjesnog rada na sebi nego ikada ranije.
NN: Ekonomska i politička nestabilnost su svakodnevica u našem društvu. Utiče li to na mentalno zdravlje običnog čovjeka?
SAVANOVIĆ ZORIĆ: Apsolutno. Nesigurnost u osnovnim egzistencijalnim pitanjima - posao, plata, zdravstvo, školstvo - stvara hronični stres koji ljudi često potiskuju, jer "nema se vremena" za osjećanja. Međutim, ona se gomilaju i izlaze kroz tijelo, odnose ili emocionalne ispade.
Imala sam klijenta koji godinama radi na dva posla da bi prehranio porodicu, a na pitanje "Kako ste?" uvijek je odgovarao sa "Preživljavam." To nije odgovor koji želimo čuti od čovjeka u punoj snazi - to je tihi alarm. Kada roditelj dođe kući nakon što mu nije isplaćena plata mjesecima ili kada mladi nemaju nadu da će ovdje moći osnovati porodicu, to nije samo društveni problem - to je i duboko psihološki udarac na osjećaj vrijednosti, sigurnosti i svrhe.
NN: Traže li ljudi danas pomoć psihologa, jer primijetimo da se sve više govori o mentalnom zdravlju, ili ni to ne može razbiti predrasude?
SAVANOVIĆ ZORIĆ: Postoji pomak. Sve je više onih koji se javljaju i kažu: "Ne znam više šta da radim, ali znam da ne mogu sam/a." To je veliki korak. Ipak, predrasude su i dalje prisutne, naročito u manjim sredinama, gdje se "problemi rješavaju u kući". Mentalno zdravlje se i dalje često vidi kao slabost, a traženje pomoći kao znak poraza.
Sa druge strane, nove generacije roditelja sve više razmišljaju o emocionalnom razvoju svoje djece i spremniji su da rade na sebi. Kao majka dvoje tinejdžera, često razmišljam o tome šta im ostavljam osim obrazovanja i doma - i vjerujem da su emocionalna sigurnost i kapacitet za suočavanje s frustracijom najbolja "životna oprema".
NN: Na društvenim mrežama imamo poplavu raznih "životnih trenera". Može li pretjerano praćenje njih biti mač sa dvije oštrice?
SAVANOVIĆ ZORIĆ: I te kako može. S jedne strane, neki od njih uspiju motivisati ljude da krenu putem promjena. Međutim, većina "savjeta" koji se plasiraju onlajn su površni, generalizovani i bez stručne podloge. Kao psiholog i roditelj, zabrinjava me što mladi sve češće formiraju sliku o sebi na osnovu kratkih videa koji ne prepoznaju individualne razlike, traume, kontekst života.
Jedna četrnaestogodišnjakinja mi je rekla: "Meni je muka kad vidim te motivacione klipove. Osjećam se još gore, jer ja ne mogu biti ta verzija sebe koju mi prodaju." Očekivanja koja proizlaze iz tih sadržaja često su nerealna: stalna sreća, idealno tijelo, savršena veza… Rezultat? Povećan pritisak, osjećaj neadekvatnosti i potreba da se živi po "receptima za uspjeh", umjesto u skladu sa sobom.
NN: Kako prepoznati razliku između "uobičajenog stresa" i ozbiljnog psihičkog problema koji zahtijeva stručnu pomoć?
SAVANOVIĆ ZORIĆ: Stres je normalna pojava i svi ga doživljavamo. Problem nastaje kada traje dugo, bez pauze i bez strategija za oporavak. Ako neko ne može da spava, gubi apetit ili pretjerano jede, ima učestale glavobolje, ne može se koncentrisati, sve ga nervira, osjeća se beznadežno, ili razmišlja o tome da bi bilo bolje da nestane - to su ozbiljni znaci da je potrebna stručna pomoć.
U mojoj praksi često čujem: "Mislio/la sam da će proći samo od sebe." Nekad i prođe, ali mnogo češće - samo se gomila. Učimo djecu da peru zube svaki dan, ali ih rijetko učimo kako da "operu" svoje misli i osjećanja. Mentalna higijena mora postati sastavni dio svakodnevnog života.
NN: Mladi se sve češće susreću sa anksioznošću, pritiscima, usamljenošću… Koliko na to utiču društvene mreže, a koliko društvena očekivanja?
SAVANOVIĆ ZORIĆ: Uticaji su međusobno povezani. Društvene mreže pojačavaju društvena očekivanja - kako treba da izgledaš, da se ponašaš, da se osjećaš. Mladi danas žive pod staklenim zvonom vidljivosti, gdje sve mora da izgleda savršeno. Pravo prijateljstvo, spontanost i intimnost gube se u beskrajnom skrolovanju i potrebi za lajkovima.
Sa druge strane, očekivanja odraslih - da budu "odlični učenici", "odgovorni", da "ne prave probleme", da "razmišljaju realno" - umanjuju prostor za grešku, eksperimentisanje i emocionalno izražavanje. Kada sve to spojite - dobijete mladu osobu koja se osjeća kao da ne smije da pogriješi, ali ne zna ni kako da traži pomoć kad ne može više.
NN: U BiH u posljednje vrijeme imamo niz TikTok izazova koji su vrlo rizični. Da li je kasno za društvo da reaguje i pomogne mladima?
SAVANOVIĆ ZORIĆ: Nikada nije kasno, ali svaki dan oklijevanja ima svoju cijenu. Rizični izazovi na TikToku nisu samo problem platforme - oni su simptom duboke potrebe mladih da budu viđeni, da pripadaju, da testiraju granice u svijetu koji im često djeluje bez smisla.
Ako im ne ponudimo autentične odnose, mjesta za izražavanje, za grešku, ako ih posmatramo samo kao "problematične", propuštamo šansu da ih zaista čujemo i razumijemo.
Djeca i mladi ne trebaju idealne roditelje i savršene nastavnike - trebaju ljude koji su prisutni, dosljedni i dovoljno hrabri da vode razgovore koje nije lako voditi.
TikTok je samo alat. Ključno je pitanje: ko im daje pažnju, ko ih prati, a ko ih pušta da rastu bez nadzora, ljubavi i smisla? Ako mi to ne radimo - algoritam hoće.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.