Ne postoje čvrsta pravila kojima bi se odredili sporovi pogodni za poravnanja, ali u dosadašnjoj praksi pokazalo se da se najveći broj sudskih poravnanja postiže u privrednim sporovima.
Nebojša Joksimović, sudija Opštinskog suda u Sarajevu, već duži niz godina radi na afirmaciji instituta sudskog poravnanja u pravosudnom sistemu Bosne i Hercegovine te je i jedan od edukatora u ovoj oblasti.
On navodi kako su, pored privrednih sporova, radni sporovi, porodični sporovi te sporovi u vezi s nekretninama naročito pogodni za rješavanje putem zaključenja sudskog poravnanja.
Time se značajno skraćuje vrijeme rješavanja spora te se smanjuju sudski troškovi strana u sporu, budući da sudija Joksimović ukazuje na to da redovni sudski postupci u ovim predmetima mogu trajati i do sedamosam godina.
NN: Šta je sudsko poravnanje i u kojim slučajevima je ono moguće, odnosno u kojim slučajevima biste ga preporučili?
JOKSIMOVIĆ: Sudsko poravnanje jedan je od manje poznatih načina rješavanja sporova u Bosni i Hercegovini. Riječ je o mirnom, sporazumnom načinu rješavanja spora, koji podrazumijeva međusobni dogovor stranaka u sporu o predmetu spora.
Za razliku od ranijeg Zakona o parničnom postupku (ZPP), na osnovu kojeg sudovi raspravljaju i odlučuju u građanskopravnim sporovima, "novi ZPP" sudiji daje mogućnost da aktivnije nastoji da stranke zaključe sudsko poravnanje, na način da može, kada ocijeni da je to osnovano, strankama predložiti kako da se nagode, vodeći računa o željama stranaka, prirodi spora, odnosima među strankama i drugim okolnostima. Takođe je u "novi ZPP" uvedena mogućnost da stranke mogu da zaključe sudsko poravnanje o predmetu spora u toku cijelog postupka do njegovog pravomoćnog okončanja, tj. stranke mogu da zaključe sudsko poravnanje i pred drugostepenim sudom u toku žalbenog postupka.
Nisu svi sporovi pogodni za zaključenje sudskog poravnanja, niti su sve stranke spremne da se podvrgnu tom postupku. Takođe, ne postoje čvrsta pravila kojima bi se odredili sporovi pogodni za mirenje, međutim, u dosadašnjoj praksi pokazalo se da se u privrednim sporovima postiže najveći broj sudskih poravnanja.
Pored privrednih sporova, radni sporovi, porodični sporovi i sporovi u vezi s nekretninama pogodni su za rješavanje putem zaključenja sudskog poravnanja, jer značajno skraćuju vrijeme rješavanja spora, što je u određenim situacijama vrlo važno za parnične stranke, zbog, na primjer, vraćanja na posao, isplate plate, plaćanja alimentacije, viđanja djeteta od roditelja, uređenja vlasničkih ili suvlasničkih odnosa, prava služnosti itd.
Ne postoji konkretno određena vrsta spora koja je više ili manje pogodna za zaključenje sudskog poravnanja, pa sudsko poravnanje može da se zaključi u svim sudskim postupcima u kojima stranke mogu slobodno da raspolažu svojim zahtjevima, tako da se neka generalna preporuka ne može dati, ali statistički gledano, najviše sudskih poravnanja zaključi se u privrednim sporovima, tj. u sporovima između pravnih lica.
NN: Kako ocjenjujete uspješnost uvođenja ovog pravnog sredstva u BiH i da li se može reći da je ono zaživjelo u praksi?
JOKSIMOVIĆ: Na ovo pitanje teško je dati konkretan odgovor. Naime, da bi sudsko poravnanje kao način rješavanja sporova zaživjelo u praksi, mora da se ispuni određeni broj preduslova.
Mi kao mala zemlja, koja je još u nekoj vrsti tranzicije s trenutnom društvenopolitičkom i ekonomskom situacijom, očigledno nemamo sve preduslove da bi institut sudskog poravnanja zaživio na način kako je to slučaj u razvijenim zemljama koje imaju uređene društvenopolitičke i ekonomske sisteme.
Međutim, bez obzira na navedene objektivne prepreke, smatram da postoje i subjektivne prepreke kod ljudi koji još smatraju da mirno rješenje spora na neki način predstavlja neuspjeh u parnici ili neku vrstu popuštanja, tako da često odluku o predmetu spora prepuštaju sudu, kako bi, u slučaju da se presudi u njihovu korist, imali i osjećaj pobjede u odnosu na protivnu stranu.
Takođe, u subjektivne prepreke spadaju i ovlaštenja pravobranilaštava, kao organa koji preduzimaju pravna sredstva radi zaštite imovinskih prava i interesa javnih subjekata, koji, čak i u predmetima gdje već postoji sudska praksa (npr. veliki broj radnih sporova budžetskih korisnika protiv kantona i FBiH) ne smiju da zaključe sudsko poravnanje da ne bi došli pod udar zakonodavne i izvršne vlasti, što je u velikom broju slučajeva rezultiralo enormno velikim troškovima sudskih postupaka, koji su se mogli značajno smanjiti da je došlo do zaključenja sudskih poravnanja u tim sporovima.
U praksi su poznate i situacije gdje je tuženi svjestan da je dužan tužiocu određeni novčani iznos, ali to osporava u toku postupka, kako bi kroz prvostepeni postupak, do donošenja presude, a nakon presude i kroz žalbeni postupak pred drugostepenim sudom dobio manevarski prostor, što vrlo često u trenutnoj situaciji u Sarajevu može da bude sedamosam godina, u kojem bi eventualno konsolidovao svoje poslovanje i izmirio dug ili, što se takođe dešava u praksi, pokrenuo postupak stečaja.
NN: Šta su to "sedmice sudskog poravnanja" i da li mislite da su građanke i građani u BiH u dovoljnoj mjeri upoznati s prednostima sudskog poravnanja?
JOKSIMOVIĆ: Sedmice sudskog poravnanja organizuju se na inicijativu Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Bosne i Hercegovine (VSTS BiH) u saradnji sa svim sudovima u BiH, s ciljem rješavanja većeg broja predmeta mirnim putem, u skraćenom postupku, koji je ekonomičniji i brži za stranke.
Pogodnosti koje stranke ostvaruju tokom "sedmice sudskog poravnanja" ogledaju se u tome da zaključenjem sudskog poravnanja svoj spor mogu kvalitetno, brzo i ekonomičnije riješiti nego sprovođenjem redovnog sudskog postupka.
Smatram da fizička lica kao stranke u sporu, ukoliko se same zastupaju, nisu u dovoljnoj mjeri upoznate s prednostima sudskog poravnanja, dok za pravna lica, s obzirom na to da ih u većini slučajeva zastupaju pravnici ili advokati, bar kad su u pitanju veći privredni subjekti, smatram da su u dovoljnoj mjeri upoznati s prednostima sudskog poravnanja.
NN: Koliko vremena strankama u postupku može da uštedi sudsko poravnanje?
JOKSIMOVIĆ: Odredbama ZPPa propisano je da stranke mogu da zaključe poravnanje o predmetu spora u toku cijelog postupka do njegovog pravomoćnog okončanja, kao i da će sud na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost na pripremnom ročištu, kao i u toku cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsko poravnanje.
Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da parnične stranke sudsko poravnanje mogu da zaključe u svakom trenutku parničnog postupka, dakle, odmah nakon što parnica počne da teče (od trenutka zaprimanja tužbe) do pravomoćnosti odluke, odnosno do odluke drugostepenog suda o žalbi, što, kako sam već ranije naveo, može da traje sedamosam godina, tako da se iz rečenog može izvesti zaključak da se mnogo vremena u postupku može uštedjeti zaključenjem sudskog poravnanja, naročito ako se zaključi u ranoj fazi postupka.
Možda je bitno napomenuti da najčešće tek nakon sprovedenih vještačenja stranke u sporu vide stvarno stanje predmeta spora i tek tada mogu okvirno da procijene kakav bi im mogao biti uspjeh u postupku, tako da se u praksi često dešava da do zaključenja sudskog poravnanja dođe u fazi glavne rasprave, a što, s obzirom na dužinu trajanja drugostepenog postupka, opet predstavlja značajnu uštedu u vremenu.
NN: Možete li nam ilustrovati kakve su konkretno uštede kada su u pitanju ročišta, takse ili troškovi vještačenja, kako za stranke tako i za sudove?
JOKSIMOVIĆ: Troškovi sudskih ročišta su troškovi koje imaju parnične stranke ukoliko su zastupane po punomoćnicima koji su advokati i koji prema odredbama advokatske tarife imaju pravo na naknadu troškova i nagradu za svaku radnju koju poduzmu u toku postupka, tako da poduzimanje manjeg broja radnji dovodi i do manjih troškova postupka.
Što se tiče ušteda za stranke, primjera radi, Zakon o sudskim taksama Kantona Sarajevo ne propisuje nikakav benefit za sudsku taksu na tužbu u slučaju da se zaključi sudsko poravnanje. Jedini benefit koji u slučaju zaključenja sudskog poravnanja propisuje Zakon o sudskim taksama Kantona Sarajevo ogleda se u tome da se na sudsko poravnanje plaća 50% takse od takse koja bi se platila na sudsku odluku i kao osnov za obračun sudskog poravnanja uzima se iznos na koji su se stranke nagodile, a ne inicijalno određena vrijednost spora.
Vještačenje je dio dokaznog postupka koji se, osim u izuzetno rijetkim situacijama, sprovodi po prijedlogu jedne, ili, što nije rijetka situacija, po prijedlogu obje parnične stranke. Trošak vještačenja snosi stranka koja je predložila vještačenje ili ako je prijedlog dat od obje stranke, one taj trošak u većini slučajeva snose na jednake dijelove. Na kraju postupka u skladu s uspjehom u parnici odlučuje se ko će od parničnih stranka i u kojoj mjeri snositi troškove postupka, u koje spadaju, pored ostalih, i troškovi vještačenja.
Manji broj ročišta uzrokuje kraći angažman suda (sudije, daktilografa, zapisničara, kurira, PTT dostavljača, struje, vode i sl.), što direktno utiče i na manje troškove suda za rješavanje predmeta.
NN: Kakva je snaga sudskog poravnanja u odnosu na sudsku presudu?
JOKSIMOVIĆ: Sudsko poravnanje je pismeni sporazum između parničnih stranaka zaključen pred sudom i taj sporazum u trenutku zaključenja postaje pravosnažan, a nakon isteka roka za ispunjenje, ukoliko je predmet sudskog poravnanja ispunjenje neke obaveze u roku, sudsko poravnanje postaje izvršna isprava, tako da sudsko poravnanje nakon stavljanja potvrde izvršnosti ima istu pravnu snagu kao i pravosnažna i izvršna sudska odluka te ukoliko dužnik ne postupi po zaključenom sporazumu/sudskom poravnanju, druga strana može na osnovu sudskog poravnanja isto kao i na osnovu pravosnažne i izvršne sudske odluke da pokrene izvršni postupak.
Prednost sudskog poravnanja u odnosu na sudsku odluku je u tome da stranke ranije dođu do izvršnog naslova.
NN: Da li biste, eventualno, imali neku sugestiju ili poruku za Vaše kolege sudije u pogledu nastojanja da stranke postignu sporazum o rješenju spora koji imaju pred sudom?
JOKSIMOVIĆ: Vrlo je teško dati bilo kakvu sugestiju ili poruku kolegama. Naime, svi smo mi profesionalci u svom poslu i primarni cilj suda u građanskom postupku je riješiti spor (u parničnom postupku) ili neki problem (u vanparničnom postupku) među strankama. Sudije se u svakodnevnom radu susreću s raznim životnim i pravnim situacijama i naravno da će u svakoj situaciji u prvom redu reagovati profesionalno i u skladu s propisima i sudskom etikom, ne narušavajući načelo nepristrasnosti, ali će takođe, u skladu s navedenim mogućnostima i zakonskim ovlaštenjima pokušavati uvijek da nađu najbolje rješenje za stranke, tako da će to nekad biti sudsko poravnanje, a nekad sudska odluka.
Ne postoji neka univerzalna poruka, svaki predmet ima svoju priču i nijedan nije isti, tako da se u sudskoj praksi ne može koristiti neka formula za postizanje sporazuma/sudskog poravnanja, jer puno parametara igra bitnu ulogu, a jedan od najbitnijih je volja stranaka na koju sud niti može, niti smije uticati na bilo koji način.
Napomena
Ovaj članak je izdat uz finansijsku podršku Evropske unije. Sadržaj članka predstavlja isključivo lično mišljenje sudije Nebojše Joksimovića i ne predstavlja nužno stajalište Evropske unije.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.