BANJALUKA - Jedna od opasnosti modernog sveta, kao što je ideja plasiranja gomile laži u medijima, nije u tome da ljudi poveruju, već to u stvari ima funkciji da se njima zatrpa istina, te da ljudi ne mogu više prepoznati istinu u gomili laži. Mislim da ovi lažni autoriteti zapravo to rade, jer se na taj način kod ljudi stvara lažni osećaj da je nauka gomila laži, istakao je u intervjuu za "Nezavisne" Oliver Tošković, saradnik Laboratorije za eksperimentalnu psihologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu.
On je pojasnio da uvaženi ljudi, naučnici, iznose brojne neistine, što je, kako kaže, i u srži njegovog predavanja "Mračna strana nauke, (ne)poverenje u autoritete", na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci. Uoči ovog predavanja razgovarali smo sa profesorom Toškovićem, koji je pričao o ovoj temi, ali i o protestima studenata u Srbiji, koji i dalje traju.
NN: Šta podrazumijevate pod "mračnom stranom nauke" i generalno pod autoritetima?
TOŠKOVIĆ: Ideja za to predavanje je nastala tokom pandemije virusa korona, kada su neki profesori Medicinskog fakulteta, dosta uvaženi, i ljudi u koje ogroman broj građana Srbije i bivše Jugoslavije ima poverenje, te oni za koje znam da su spasili živote mnogim ljudima svojom stručnošću, a recimo, jedan od njih je u više svojih nastupa na televiziji, u podkastima i emisijama, govorio da su plavooki ljudi vanzemaljci. Takođe, jedna njegova koleginica, profesorka Univerziteta je govorila da postoji poseban genetski kod kod Srba, i ja sam bio šokiran, jer su to rečenice koje spadaju u kvazinauku.
Isti ti ljudi, recimo prof. Nestorović je govorio da korona virus ne postoji, tako izazivajući paniku, i ne znam da li je on svestan moći koju njegova reč ima. Npr. kad izgovorite nešto netačno, i to u pandemiji, kada krizni štab, čiji je on član, poziva na poštovanje mera, to je vrlo osetljiv trenutak.
Tada se postavilo pitanje ko su autoriteti i kada mi njima verujemo. Onda sam krenuo istraživati kroz istoriju nauke, a tu vi u stvari vidite da su razna velika imena nauke imala tu svoju mračnu stranu. Na primer, jedan od mojih omiljenih primera je hemičar Linus Poling, koji je dvostruki dobitnik Nobelove nagrade za hemiju, a koji je napisao knjigu o vitaminu C i tako je upropastio generacije, jer je ta knjiga bazirana na njegovoj uobrazilji, a nema veze sa naučnim dokazima.
Jedan recenzent te knjige je napisao: "Is this a joke". Ta knjiga je izašla sedamdesetih godina, a mi i sada pijemo neverovatne količine vitamina C, a ljekari ga propisuju, iako on nema efekat na prehladu. To je zapravo poenta, da preispitamo ko su i šta su autoriteti. Zato je bitno da to studenti razumeju kako bi se preispitivalo kome i zašto verujemo.
NN: Da li se, po Vašem mišljenju, povjerenje u nauku trajno urušilo u posljednjoj deceniji, posebno tokom pandemije virusa korona i nakon nje? Kada ste Vi počeli da dovodite u pitanje autoritete u svom radu i životu?
TOŠKOVIĆ: Verovatno uz pank muziku, kad sam bio u srednjoj školi, kao i svaki tinejdžer. Ali, ovde se ne radi o tome da se poljulja poverenje, naprotiv, ja mislim da su ovi ljudi svojim nastupima poljuljali poverenje u nauku, i zapravo je to poenta, da se vrati poverenje u nauku, umesto u pojedince koji "lupaju glupost", i da se ljudima vrati ideja da nije svaki naučnik nauka, i da to što neki naučnik "priča gluposti", ne znači da nauke nema.
Jedna od opasnosti modernog sveta, kao što je ideja plasiranja gomile laži u medijima, nije u tome da ljudi poveruju, već to u stvari ima funkciji da se njima zatrpa istina i da ljudi ne mogu više prepoznati istinu u gomili laži. Mislim da ovi lažni autoriteti zapravo to rade, jer se na taj način kod ljudi stvara lažni osećaj da je nauka gomila laži, što je potpuno netačno, jer takva situacija odgovara interesnim grupama.
Na primer, kad trebate ubediti ljude šta je istina, onda njima deluje da je istina jedna od teorija, a onda će oni koji imaju najviše novca izreklamirati laž za koju mu najviše odgovara da bude istina. Istina može da bude jedna od teorija, ali je ona u stvari najpotkovanija, najrelevantnija i najargumentovanija te logički najkonzistentnija teorija koju imamo.
NN: Postoji li razlika između povjerenja u autoritete u različitim kulturama ili društvenim sistemima, recimo u Srbiji u odnosu na zapadne zemlje?
TOŠKOVIĆ: Siguran sam da postoji, a kao prvo, poverenje u autoritet je bazična ljudska karakteristika, i samo je pitanje kako ćete predstaviti i ko će da vam se predstavi kao autoritet. Recimo, pre 15-20 godina, kada je bila dosta blaža epidemija ptičjeg gripa, i kada su krenule priče o vakcinaciji, i to da li su razni ljudi zarađivali pare, tada je kolega koji je bio u Švedskoj, a koji je pratio vesti kod nas, odlučio da pita direktorku instituta u Švedskoj šta misli o ovim vakcinama, nakon čega je ona otvorila svoj kalendar i rekla: "Ja se vakcinišem u četvrtak u podne" i nastavila da radi svoj posao.
To je zato što ona veruje u sistem, i njoj je autoritet sistem koji funkcioniše već 50-60 godina odlično. Kod nas je problem što mi nemamo taj sistem, i tako je skoro u svim zemljama bivše jugoslovenske države, čak i ovim koje su ušle u EU, iako je Slovenija tu najbolje prošla. Mi ne verujemo zdravstvenom sistemu, jer ne postoji. Recimo, za vreme pandemije oni nisu rešavali stvari oko pandemije, već je u Srbiji predsednik delio respiratore. I umesto da ulivate poverenje u institucije, vi delegirate sve to u jednog čoveka, istovremeno vređajući te institucije. Tada zapravo skrećete fokus, i to je razlika između zemalja koje imaju razvijen sistem i kod naših zemalja. To je bar moj osećaj.
NN: Uključeni ste, i svih ovih mjeseci podržavate studente koji protestuju u Srbiji. Kako vidite ulogu studenata u borbi za društvene promjene?
TOŠKOVIĆ: Ja sam studente opisao kao "block chain" tehnologiju, odnosno kao kriptovalute, zato što oni funkcionišu kao mreža, što je njihova ogromna prednost. Od početka ste mogli da vidite da su vlasti, čim bi se neko pojavio od studenata na televiziji, pokušavale targetirati studente, a čak su objavljivale pasoše mladih ljudi. Tu vidite potrebu vlasti da nađu nekog koga će da okrive i personalizuju. Studenti su to uspeli da potpuno anuliraju, a vlast sve ovo vreme nije uspela da pronađu vođe.
Recimo, '96 su vlasti vrlo brzo uspele da iskristalizuju vođe studentskih protesta, koje su posle ušle u politiku, a ubrzo su ih političke partije inkorporirale, no ovde se ni za šest meseci ne vide vođe. I to zato što su to uspeli da sve puste kroz mrežu plenuma, zborova, da se iskoordinišu, a verovatno im tu pomažu tehnologije, što je prvi veliki uspeh.
Drugi uspeh je to što su uspeli da podignu energiju i motivaciju, jer su ljudi prepoznali nešto novo. I svi ti dočeci, gde god da su išli, videlo se da u ljudima bude nadu. Treća velika stvar koju su uradili je da su pomirili Srbiju. Ima jedna divna fotka gde se dva mlada čoveka grle, gde jedan nosi partizansku, a drugi četničku kapu.
Na stranu istorijske priče, gde su bili četnici, partizani, ko je dobar ili loš, ali ljudi koji podržavaju te pokrete su i danas dio Srbije. Većina ljudi, kako god su orijentisani, vidi sebe kao borca za pravdu, i meni je fantastično što su ih studenti uspeli ujediniti. Jer, oni su uspeli da probude ljude koji imaju isti nacionalni interes, a koji su zajedno u borbi za neku vrstu pravde, boljeg života, te manje korupcije.
NN: Kakvo je trenutno stanje, da li se sve stišalo ili su studenti i dalje "u borbi"?
TOŠKOVIĆ: Borba traje, ali je problem što se razvukla i što pritisci rastu. U jednom trenutku je bio veliki polet, i nismo bili samo mi i studenti, već i prosveta, osnovna i srednjoškolska, advokati i poljoprivrednici, kultura, glumci itd. Međutim, to je pritisak koji ne može da traje dugo, jer ljudi moraju da žive od nečega, a s obzirom na to da taj pritisak u svom vrhuncu nije uspeo da izrodi neku veću promenu. Iako je bilo raznih pretnji, niko s ove strane nije spreman da "uđe u rat", i onda se vagalo, tražio se neki način.
Tada su razni sektori krenuli da se povlače, a sada smo praktično ostali samo mi, univerzitet, studenti i profesori, a kada neprijatelj suzi bitku na jednog, oni su krenuli da udaraju po nama, tako su nam smanjili plate, pa su nam ih sad praktično i ukinuli, ali su studenti sada konačno ušli u političku artikulaciju. Sada nekako deluje da je ta energija splasnula, ali zapravo, to samo jako tinja, i smatram da je ideja za raspisivanje izbora dobra, a studenti su i te kako organizovani, spremni na to, prave svoje liste, dogovaraju se, te je sada pitanje kako naterati režim da raspiše te izbore.
Jer, ako šest meseci nije uradio ništa da ispuni, na oko banalan zahtev, da se objavi dokumentacija za koju svi mi verujemo da ne postoji, oni bi priznavanjem da ne postoji, priznali da su napravili zločin, ali on neće raspisati izbore za koje veruje da će da izgubi. Predstoji borba na drugi način, da se uđe u kampanju, i da se dobiju izbori, što neće biti nimalo lako, jer ako studenti nisu politički aktivisti, oni neće biti na listama, ali žele dati logističku podršku svemu tome. Zato treba vagati šta ćemo sa nastavom, školskom godinom, ali borba traje, i ovo je samo početak.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.