Sistem vrijednosti koji je posljednjih godina poremećen sad je došao na naplatu, jer je to nešto što mi "serviramo" svojoj djeci, a naša djeca, kad je nešto stalno prisutno, prosto počnu to doživljavati kao nešto uobičajeno, poručuje Gordana Rajić, ombudsman za djecu Republike Srpske.
Komentarišući stravičan slučaj u Beogradu, gdje je učenik osnovne škole ubio grupu školskih drugova i radnika, ona ističe da ne iznenađuje sama situacija, ali da je svakako krajnje vrijeme da se zaista nešto uradi na takvom pitanju.
"Bojim se da ovo nije izolovan slučaj i da će se takve stvari dešavati i u budućnosti", istakla je Rajićeva za "Nezavisne novine".
NN: Kakve pouke možemo izvući iz stravične tragedije u Beogradu, gdje je učenik osnovne škole ubio svoje drugare i radnika škole?
RAJIĆ: Mi smo još prije nekoliko mjeseci izdali saopštenje gdje smo komentarisali da je nasilje sve češće i sve brutalnije, te je negdje bilo za očekivati, odnosno pitanje dana da će se desiti tako nešto. Tako da, nažalost, ne iznenađuje sama situacija, ali svakako da je krajnje vrijeme da se zaista nešto uradi po takvom pitanju. Bojim se da ovo nije izolovan slučaj i da će se takve stvari dešavati i u budućnosti.
NN: Kada kažete da je nasilje sve brutalnije, tada mislite na vršnjačko nasilje?
RAJIĆ: Na vršnjačko nasilje i uopšte nasilje koje se dešava u školi. Vidjeli smo posljednjih nekoliko mjeseci, najviše u Srbiji, kako se ponašaju prema nastavnicima. Znači, to više nije samo usmjereno na djecu, nego na cijeli taj sistem. Znači da je neko ozbiljno zakazao i da treba sistemski djelovati i nešto konačno uraditi po tom pitanju. Mi smo prošle godine tražili od Ministarstva prosvjete da se donese protokol za postupanje u kriznim situacijama. Tu bi bile definisane i ove situacije. Imali smo poplave, koronu, zemljotres, dojave o bombama. Ali, evo, ni ovakvi slučajevi nisu nešto što se neće desiti, ili što se ne dešava kod nas. Međutim, Ministarstvo je smatralo da nam to nije potrebno, ta inicijativa nije prihvaćena. Ali moram da kažem, kad je nova ministrica stupila na dužnost, da je odmah pozvala ombudsmana i ostale subjekte na razgovor i tu smo se usaglasili da je neophodno da se donese novi protokol o postupanju u slučaju nasilja, ali i o postupanju u kriznim situacijama o kojim sam maloprije govorila. Imali smo primjer ovog slučaja, gdje su učenici u panici istrčali iz učionice, a dječak je nasumično pucao. Morate tačno imati definisano kad se izlazi iz škole, kad se škola obavezno zaključava... Ovdje je nastala takva panika i pometnja i to je negdje i za očekivati jer niko u suštini ne zna kako da postupi u takvim situacijama. Mi moramo biti spremni na sve, i moramo znati kako da odreagujemo u kom momentu. To je ono što nama u suštini nedostaje.
NN: Po čemu se način odrastanja djece danas razlikuje u odnosu, recimo, na osamdesete ili sedamdesete godine prošlog vijeka?
RAJIĆ: Pa, evo ja sam dijete osamdesetih godina i mogu reći da se sam način života drastično promijenio. Znači, roditelji su zauzeti poslom i u borbi za svoju egzistenciju često nemaju vremena da se adekvatno posvete djeci. Djeca najviše kopiraju svoje vršnjake ili sadržaje do kojih dolaze putem medija ili interneta. Muzika koju mladi slušaju sadrži takve tekstove gdje se ponašanje koje obuhvata oružje, drogu i nasilje nekako veliča. U serijama koje se prikazuju, domaće produkcije, isto tako se sve svodi na kriminal, nasilje, a likovi se prikazuju kao da su "simpatični" i mladi se identifikuju s tim. Sav taj sistem vrijednosti koji je nekako posljednjih godina poremećen sad je došao na naplatu, jer je to nešto što mi "serviramo" svojoj djeci, a naša djeca, kad je nešto stalno prisutno, prosto počnu to doživljavati kao nešto uobičajeno. I onda ovakva reakcija u suštini ne treba nikog da iznenadi. Druga stvar, problem je i što se stručne službe u školama uglavnom bave djecom koja ispoljavaju nasilnije ili agresivnije ponašanje. Niko se ne bavi mirnom i ćutljivom djecom, kakav je ovaj dječak. Znači, ne dira nikog, miran je, ne pravi problem na času i niko ne obraća pažnju. Mislim da se podjednako treba baviti jednom i drugom djecom, jer svi oni imaju određeni problem, a samo ga ispoljavaju na različit način.
NN: Spomenuli ste pjesme koje se slušaju. Sjećam se da je nedavno, ubrzo nakon objavljivanja, na takozvani trending na YouTubeu "isplivala" pjesma čiji stihovi glase "Svaka glava lako pada metak kada zaluta...". Možemo li mi djeci zabraniti da slušaju muziku, da gledaju TV, ili to treba dozirati? Kako se postaviti?
RAJIĆ: Pa, teško je zabraniti. To je sad sveprisutno. Vi možete zabraniti da kod kuće sluša muziku, ali će slušati u kafiću. Neki dan sam u tržnom centru čula jednu takvu pjesmu i iznenadila sam se kad djeca kažu da to slušaju čak i u školi. U pitanju je dijete koje ide u prvi razred.
Teško je to zabraniti, ali i ti mediji i program su bazirani na toj temi. Imate serije u kojim se sve svodi na nasilje, na kriminal. Takav sadržaj se plasira da je to prosto nekako postalo "normalno", "faca" ste ako ste kriminalac, ako radite nešto nedozvoljeno...
Mislim da je ovo nekako bio vapaj ovog dječaka, on je htio da ga neko čuje, da ga neko vidi. Činjenica je da nije imao prijatelje na Facebooku, nije se niko sa njim družio... Ovo je bio njegov očajnički poziv u pomoć, koji niko nije prepoznao. Ja vjerujem da je on te nekakve znake pokazivao i ranije, ali se niko tim nije bavio. Roditelji kao roditelji često ne primjećuju ili ne žele da vide, negiraju problem, a škola misli - tu je roditelj, i tako se odgovornost prebacuje sa jednih na druge. Kada se takvo nešto desi, onda se svi pitamo ko je kriv. A, zapravo, svi smo krivi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.