Intervju

Saša Trivić za "Nezavisne": Niko ne razmišlja o privredi, pogotovo ne strateški

Saša Trivić za "Nezavisne": Niko ne razmišlja o privredi, pogotovo ne strateški
Foto: N.N. | Saša Trivić za "Nezavisne": Niko ne razmišlja o privredi, pogotovo ne strateški
Uroš Vukić

Saša Trivić, predsjednik Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske, rekao je da se do sada niko nije strateški bavio privredom u Republici Srpskoj i da "ne znamo kuda idemo", zbog čega je neophodno donijeti, prvo strategiju razvoja Republike Srpske, a onda i strategiju razvoja privrede.

On je istakao da država ne shvata značaj obrazovanja i da reforma u toj oblasti mora početi, jer nema dobrog života i dobrih plata bez kvalitetnih radnika i privlačenja stranih investicija, koje će donijeti nove tehnologije i znanje koje mi nemamo, a koje ćemo poslije njihovog dolaska razvijati.

"Mora se raditi sistemski. Imamo tradiciju u mašinskoj i elektro industriji. Kada kažemo metalska industrija, njima trebaju kadrovi, jer danas se investicije u proizvodne pogone rade na osnovu raspoloživosti radne snage i njenog kvaliteta. Mora se napraviti dobra škola i dobar mašinski fakultet i onda će doći strane kompanije, a primjer za to je Novi Sad, čiji tehnički fakultet daje 1.000 inženjera godišnje, a posljedica toga je da imate navalu tehnoloških kompanija i auto-industrije oko Novog Sada. Tamo se sada prave fabrike zahvaljujući fakultetu", rekao je Trivić.

NN: Gdje je naša šansa kada je privreda u pitanju i da li iko o njoj razmišlja na strateški način?

TRIVIĆ: Niko ne razmišlja o privredi, pogotovo ne strateški. Naša šansa je u elektro i IT industriji, mašinskoj industriji, poljoprivredi i turizmu. IT industrija ima mogućnost da zaradi više para vani, ali za to nam treba razvoj elektrotehničkog fakulteta i ekonomskog fakulteta, jer u toj industriji 50 odsto zaposlenih nisu programeri, već oni koji traže kupce, projektuju programe u smislu zadavanja zadataka programerima, a mi sad imamo samo one koji programiraju i koji prodaju samo čisti rad. Ekonomista treba da ostvari ekstraprofit i tako treba razvijati IT, ne samo programerski, već i ekonomski. Ako imamo jakog ekonomistu, možemo angažovati nekoga u Indiji da nam isprogramira pa da svijetu prodamo eventualno taj softver i zaradimo na tome. Zašto mi da budemo Indija u softveru, zašto ne Amerika? Nije to ništa komplikovano, samo moramo shvatiti kako funkcioniše. IT industrija ima poseban značaj za nas, jer stvara uslove da nam najbolji mladi nađu posao ovdje, a ne u inostranstvu. Dakle, IT industrija nije samo privredno, nego i demografsko pitanje

NN: Ko sada vodi računa o tome, odnosno ko bi trebalo da vodi računa, država, univerziteti ili poslovna zajednica?

TRIVIĆ: Niko ne vodi računa. Mi predlažemo ministarstvo ekonomije, tj. da se u ovom ministarstvu objedini ono što već postoji u Vladi. Imamo sektore u Vladi koji su zaduženi za određene privredne grane koje niko ništa nije upitao za četiri godine niti uradio ništa po njihovom pitanju. Farmaceutska industrija je pri Ministarstvu zdravlja i niko je ništa ne pita, prehrambenom industrijom se niko ne bavi, a bez te industrije poljoprivreda ne može, i svi problemi koje imamo u poljoprivredi su nepostojanje prehrambene industrije i veza između njih. Fokusirali smo se na to da gradimo seljaka, a nismo napravili tržišta za njega. Imamo i metalsku i elektro industriju koje imaju neku tradiciju pa i znanje i potrebu Evrope da kupuje ovdje kod nas.

NN: Ko treba te poslove da privuče kod nas?

TRIVIĆ: Mora se raditi sistemski. Kada pričamo o metalskoj industriji, njima trebaju kadrovi. Danas se investicije u proizvodne pogone rade na osnovu raspoloživosti radne snage i njenog kvaliteta. Mora se napraviti dobra škola i dobar mašinski fakultet, pa će onda da dođu strane kompanije. Primjer za to je Novi Sad i njihov fakultet tehničkih nauka koji daje 1.000 inženjera godišnje. Sad tamo imate navalu tehnoloških kompanija i auto-industrije koja gradi fabrike. Taj fakultet preporodio je Novi Sad. Predlagali smo da se u ministarstvu formira tijelo koje će se baviti privlačenjem stranih investicija, jer naši investitori nemaju finansija. Moramo se razvijati regionalno i uvjeriti nekoga da smo država u koju vrijedi uložiti, a to je ogroman posao.

NN: Da li se barem krećemo u tom pravcu? Da li vlast razmišlja na sličan način kao i poslodavci ili ipak imaju neku svoju matematiku?

TRIVIĆ: Država ne shvata značaj obrazovanja. Mi već četiri godine predlažemo da se uloži u obrazovanje, da se opreme kabineti i tu mislim i na osnovne i srednje škole. Tražili smo najmanje 100 miliona maraka da ode u škole i ta reforma mora početi. Država mora shvatiti da ovdje nema dobrog života i dobrih plata bez kvalitetnih radnika i tu se ne smijemo osloniti samo na domaće poslodavce. Nama trebaju poslodavci koji donose tehnologiju i znanje koje mi nemamo, a koje ćemo onda razvijati. I tu je značaj ministarstva ekonomije koje nam treba kako bi se država počela razvijati. Naša privreda se urušava, jer ne posjedujemo osnovna znanja o nekom poslu i zato nam treba drugačije obrazovanje, drugačiji ekonomski fakultet, koji će se posvetiti stvaranju menadžerskih znanja.

NN: Zašto država ne ulazi u reformu obrazovanja? O toj reformi se priča zadnjih 20 godina, ali ništa se ne dešava?

TRIVIĆ: Ma, mi pravimo nauku tamo gdje ne treba. Prvo, mi nemamo tehničkih uslova za kvalitetnu nastavu i na tome treba raditi. Do sada je država uložila puno u zgrade i sada je red da uloži u opremu. Digitalizacija je počela i sada to samo treba ubrzati i ojačati. Imamo neuređeno upravljanje u okviru školskog sistema. Kome, recimo, odgovara direktor škole, imamo politička namještenja u škole, politička zapošljavanja, nedovoljnu kontrolu kvaliteta rada profesora, njihove rezultate. Imamo zastarjeli način učenja koji djecu tjera od škole, i umjesto da uče, oni počinju da mrze školu.

NN: Jedan od zahtjeva poslovne zajednice je i strategija razvoja privrede? Šta bi bila okosnica te strategije, odnosno šta je to u čemu imamo šansu?

TRIVIĆ: Prvo smo rekli da treba strategija razvoja RS, što je širi dokument, i strategija razvoja privrede mora izaći iz njega. Moramo analizirati ko smo, šta smo i kakvi smo i da kažemo, recimo, da imamo problem u sarajevsko-romanijskoj regiji, gdje ne postoji industrija i da kažemo, evo, gore se bavimo samo turizmom i poljoprivredom. Kada znamo ko smo i gdje želimo biti za 15 godina, onda se možemo razvijati, ovako sad imamo situaciju da to niko ne zna i svi vuku na neku stranu i prave strategije kako im padne na pamet. Recimo, imamo problem sa istočnim dijelom i taj prostor se prazni, a 25 odsto studenata u Novom Sadu je iz tog dijela Srpske. Imamo "ho-ruk" sistem, pravi ovo, pravi ono pa napravi bolnicu. Na osnovu čega mi pravimo bolnice, koje su to statistike i projekcije koje kažu da tu treba bolnica?

NN: Onda se postavlja pitanje koliko je politički dobro raditi tako i reći, evo, vama ne treba bolnica, dom zdravlja ili škola.

TRIVIĆ: Nije to stvar zatvaranja. Da li je opravdano da četvoro djece, recimo, sjedi samo u nekoj školi koja najmanje liči na školu? Moramo misliti prvo na interes đaka pa tek onda na profesore i poslodavce. To više liči na svinjac nego na školu.

NN: Šta ćemo s njima, moraju se obrazovati?

TRIVIĆ: Ja sad razmišljam kao roditelj. Volio bih da moje dijete bude sa ostalom djecom i da se socijalizuje. Bolje je voditi djecu u školu, nego profesora u školu. Taj profesor ne živi u tom mjestu već putuje. Onda je bolje da se djeca druže sa djecom i dobiju kvalitetnije obrazovanje. On predaje za četiri učenika, a od toga svi su različite dobi i u istoj prostoriji im drži časove.

NN: U javnosti se stiče utisak da država vrlo često sa poslovnom zajednicom ide "u kost". Primjer je, recimo, najniža plata, poslodavci se protive, a država tu platu diže.

TRIVIĆ: Kad ne radiš strateški, ideš administrativno. Kad te nešto boli, ne znaš to izliječiti, već zoveš babu vračaru da ti riješi problem i tako je sa najnižom platom. Neka baba vračara je propisala da je to ta najniža plata od koje će svima biti bolje i ti to administrativno uradiš. Ekonomija ne trpi administrativne mjere. Svaka administrativna mjera ugrožava ili neko radno mjesto ili nekog poslodavca i tržište mora biti to koje uređuje odnose i plata, i poreza i svega ostalog.

NN: Vi ste predlagali neku matematiku u vezi s pitanjem minimalne plate. Koja bi to matematika bila?

TRIVIĆ: Svaki rast minimalne plate brže od prosječne pravi uravnilovku, stvara nezadovoljstvo u preduzeću itd. Najveći dio radnika postaje nezadovoljan. Mi imamo najveću minimalnu platu u odnosu na prosječnu, mislim da su samo dvije zemlje u Evropi ispred nas.

NN: Prosječna plata za kratak period porasla je za nekih 200 KM. Šta mislite koliko ljudi osjeti taj rast?

TRIVIĆ: Mi smo kao narod nezadovoljni. Taj rast plata proizvodi rast cijena i to što je plata porasla za 20 odsto ne znači da čovjek živi 20 odsto bolje i siguran sam da smo zbog inflacije, posebno u posljednjih godinu dana, otišli značajno nizbrdo i kod dobrog dijela ljudi pao je životni standard.

NN: Da li je država adekvatno reagovala na inflaciju?

TRIVIĆ: Mislim da je pogrešno djelovala. Novac koji smo svi zajedno uplatili u budžet, podijeljen je samo jednom dijelu građana, onima koji su na budžetu, a čak ni svi u javnom sektoru nisu osjetili tu podjelu novca, jer javna preduzeća nisu dizala plate ni blizu kao javni sektor. Na kraju, dobit od rasta plata osjetila je samo administracija.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije