Kada se govori o prednostima članstva u NATO-u, najčešće se u prvi plan stavlja sigurnosna dimenzija, koja je zasnovana na činjenici da niti jedna članica nije bila predmetom napada drugih, kaže Sead Turčalo, dekan Fakulteta političkih nauka UNSA.
"I u slučaju suvremenih sigurnosnih prijetnji, poput sajbernapada, Savez se pokazao kao snažan okvir za podršku svojim članicama, naročito nakon 2007. godine i čuvenog sajbernapada na Estoniju", rekao je Turčalo.
Iz Evropske unije su u više navrata istakli da su stabilnost i budućnost Balkana važni za cijelu EU. Koliko je NATO važan za područje jugoistočne Evrope, odnosno prostor zapadnog Balkana?
TURČALO: Sedam decenija NATO pokazuje da je sposoban da se adaptira na sve geopolitičke promjene usprkos povremenim tenzijama između različitih članica. U tom periodu, a što je bitno i za trenutne okolnosti, Savez je uspijevao akomodirati različite političke nesuglasice između članica i pokazao se kao efikasan instrument odvraćanja kada je u pitanju zaštita euroatlantskog prostora od različitih vrsta ugrožavanja.
Ako gledamo iz perspektive država jugoistočne Evrope, očigledno je članstvo u Sjevernoatlantskom savezu za njih važan vanjskopolitički cilj. To se vidi iz činjenice da je većina država jugoistočne Evrope u članstvu NATO-a, odnosno da one koje to nisu, izuzimajući Srbiju, u svojim strateškim dokumentima definiraju članstvo u NATO-u kao svoj prioritet.
Koje su, po Vašem mišljenju, prednosti ulaska zemlje u NATO, a koji nedostaci? Jesu li nam susjedne zemlje dovoljan pokazatelj da se članstvo i te kako isplati?
TURČALO: Kada se govori o prednostima članstva u NATO-u, najčešće se u prvi plan stavlja sigurnosna dimenzija, koja je zasnovana na činjenici da niti jedna članica nije bila predmetom napada drugih. I u slučaju suvremenih sigurnosnih prijetnji, poput sajbernapada, Savez se pokazao kao snažan okvir za podršku svojim članicama, naročito nakon 2007. godine i čuvenog sajbernapada na Estoniju.
Iako se sigurnost, u kontekstu regije, može naglasiti kao najvažnija prednost, ne treba zanemariti da su posthladnoratovska proširenja pokazala da su države profitirale i ekonomski. Budući da investicije, između ostalog, traže i sigurno okruženje u svim zemljama članicama, došlo je do višestrukog rasta stranih investicija te stabilnog rasta BDP-a. Ovdje je, neposredno nakon ulaska u Savez bila izuzetak Hrvatska, jer se članstvo desilo u jeku globalne ekonomske krize.
Usprkos činjenici da se vrlo često govori o povećanju vojnog budžeta u slučaju članstva u Savezu, treba naglasiti da zemlje članice imaju manja izdvajanja te vrste u ukupnom BDP-u nego vojno neutralne države.
Članstvo sa sobom, naravno, nosi dodatna ulaganja u materijalno-tehničko opremanje oružanih snaga i izdvajanja za učešće u obukama i dr. aktivnostima Saveza, ali se radi o troškovima koje su prisutni ili neophodni čak i kod partnerskih zemalja. Tu su svakako i izdvajanja u zajednički NATO budžet, što je obično manje od polovine postotka ukupnog odbrambenog budžeta države članice.
Dio javnosti koji ne podržava članstvo u Savezu vrlo često kao mogući nedostatak navodi učešće u različitim vojnim operacijama NATO-a. Iskustva pokazuju da države u takvim operacijama učestvuju shodno svojim kapacitetima i na raspolaganje daju vojne i tehničke sposobnosti koje imaju. Iskustva susjednih država, ali i onih koje su u posthladnoratovskom periodu postale članicama Saveza, pokazuju da u nekoj vrsti cost-benefit analize, prednosti odnose prevagu.
Da li bi o ulasku u NATO narod trebalo da odluči na referendumu, kako je to Milorad Dodik (član Predsjedništva BiH iz RS) najavio u Narodnoj skupštini RS, ili je već sasvim jasno, kroz dokumente koje su potpisali predstavnici institucija BiH, da naša zemlja nema alternativu?
TURČALO: Ovdje moram napraviti jednu uvodnu napomenu. Mi najčešće razgovaramo o članstvu Bosne i Hercegovine u NATO-u na način kao da ćemo dan poslije bilo koje rasprave o tom pitanju postati punopravna članica. Otuda često proizlazi da su te diskusije zasnovane više na emocionalnom nego na racionalnom.
I pitanje da li će se o članstvu, kada za to dođe trenutak, odlučivati na referendumu ili u predstavničkim tijelima države, često je posljedica pristupa koji sam maloprije pomenuo.
Kada govorimo o referendumu o članstvu u NATO-u, ono što Milorad Dodik podrazumijeva pod tim jeste izjašnjavanje isključivo na entitetskom nivou. S obzirom na to da se radi o pitanju iz nadležnosti države, onda bi taj referendum morao biti održan u cijeloj Bosni i Hercegovini. Gledajući iz ove perspektive, referendum ne bi bio oblikovan nekom racionalnom i informiranom debatom, već polarizirajućim diskursom. Uzimajući pak nivo podrške članstvu u Savezu, kada se promatra cijela Bosna i Hercegovina, rezultat bi bilo lako pretpostaviti.
Ja sam ipak uvjeren da će, u momentu kada se bude odgovaralo na poziv NATO-a u punopravno članstvo, okolnosti biti takve da će se odluka moći donijeti u predstavničkim tijelima Bosne i Hercegovine.
Plan reformi BiH, koji je već stigao u sjedište NATO-a u Briselu, pitanje je oko kojeg su se lomila koplja u kontekstu da li je riječ o ANP-u ili ne. Zašto akcenat, između ostalog, nije stavljen na suštinu samog dokumenta, a to je poboljšanje ekonomskog ambijenta i unapređenje rada pravosudnog sistema?
TURČALO: Generalno je mnogo zahtjevnije voditi raspravu o suštinskim stvarima, nego o marginalnim. U slučaju cjelokupne priče o Godišnjem nacionalnom programu, rasprava se svela na naziv, a ne sadržaj dokumenta. Ovdje treba reći da je čak i od sadržaja bitnije ono što će se realizirati iz tog dokumenta. Na kraju smo vidjeli da je u Brisel otišao dokument koji nosi drugačiji naziv, ali u svom sadržaju, pogotovo tabelama aktivnosti, reflektuje ono što je srž svakog godišnjeg nacionalnog programa, a to su ciljevi u oblasti političkih, ekonomskih, pravnih, sigurnosnih i drugih oblasti, koje država nastoji da postigne i koji se ažuriraju na godišnjem nivou.
Jesu li to zapravo reforme koje naša zemlja svakako mora provesti i ako misli postati članica EU, a o čemu barem nema sporenja na domaćoj političkoj sceni?
TURČALO: U suštini radi se o reformama koje su jako kompatibilne onima koje Evropska unija očekuje od nas. Iz svih oblasti, izuzimajući neke specifičnosti unutar oblasti odbrane, EU nam već postavlja ili će u budućnosti postaviti zahtjeve koji su komplementarni sa onim što ćemo ispunjavati kroz Program reformi ili Godišnji nacionalni program, kako god budemo zvali taj dokument koji ćemo jednom godišnje slati u sjedište Saveza.
Objavljivanje ovog teksta je dijelom finansirano grantom Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država (Department of State). Mišljenja, nalazi i zaključci koji su ovdje navedeni pripadaju autorima i ne odražavaju nužno mišljenja, nalaze i zaključke Ministarstva vanjskih poslova Sjedinjenih Američkih Država.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.