Tihomir Stanić, jedan od najznačajnijih srpskih glumaca današnjice, ako gledamo iz ugla televizijskog programa u regionu, obilježio je godinu za nama realizacijom i emitovanjem serije "Nobelovac".
Ova serija, gdje je Stanić koscenarista, koreditelj i izvršni producent, prije svega, kruna je njegove glumačke karijere, u kojoj je na pravi način iskoristio fizičku sličnost sa Ivom Andrićem.
Tumačeći Andrića više od dvije decenije u monodrami "Na Drini Ćuprija", ali i u raznim drugim projektima, Stanić je u dugoočekivanu seriju "Nobelovac" ušao, kako sam kaže, spreman. Praznike, stoga, dočekuje zadovoljan postignutim i čestita ih svim čitaocima "Nezavisnih".
"Novu godinu, Božić, Dan Republike Srpske, ovo što zovemo Srpska nova godina, Jovanjdan i Svetog Savu - sve redom čestitam svima koji slave. Za Božić ću doći kod svog brata u Šeškovce. Branko Ćopić u jednoj svojoj pesmi kaže: 'Kuda dalje, djede mili/ puti mi se zamrsili/ i dokle ću u lutanju/ po svijetu da se mlatim?/ Slutim, već je došlo vrijeme/ djedu svome da se vratim.' Verujte mi, kada god zalutam u životu i kada mi se zamrse putevi, ja dođem u to svoje selo gde sam rođen i odem u Johovu, a to je između Dubice i Kostajnice, na Unu gde sam odrastao. Tu uvek dobijem putokaz, osetim šta ću činiti dalje i nikada se nisam pokajao zbog onoga što sam dalje činio", kaže Stanić u novogodišnjem intervjuu za naš list.
NN: Godinu za nama, u profesionalnom smislu, definitivno ćete pamtiti po seriji "Nobelovac". Dugo ste pripremali ovu seriju, da bi na kraju doživjela ogroman uspjeh kod publike i kritike. Čije su Vas reakcije najviše obradovale?
STANIĆ: Bilo je mnogo divnih reakcija, od ljudi iz Zadužbine "Ivo Andrić" koji znaju tematiku i problematiku i koji su posvetili svoj život istraživanju Andrićevog dela i života, pa do ljudi na ulici. Uvek se obradujem kada sretnem nastavnice srpskog jezika, koje mi kažu da seriju puštaju deci i koje mi zahvale što će im biti lakše preneti Andrićev život đacima, kada neka njegova knjiga bude tema nastavnog gradiva. Generalno, od prve projekcije, ljudi su emotivno reagovali, čak pustili i pokoju suzu, iako je tema andrićevski racionalna.
Takođe, obradovala me velika gledanost, jer to nije vrsta sadržaja od koje se očekuje velika gledanost.
Publika je, kažu, navikla na lake sadržaje koje može da prati dok radi nešto drugo, a ovo zahteva koncentraciju.
Sve u svemu, dosta radosti mi je donela serija. Posle mnogo godina, napokon sam uspeo da ispričam priču o Andriću, na način koji zaista osećam da je trebalo.
NN: Skoro ste boravili u Americi i Kanadi, šta su Vam tamo kazali za seriju?
STANIĆ: Mnogo ljudi je i tamo gledalo seriju na RTS planeti i čestitalo mi. Na čestitke sam na neki način nailazio i ranije, jer se dosta krećem i susrećem ljude. Međutim, ovo je prvi put da ljudi ne samo čestitaju, nego i zahvaljuju. Zahvalni su što sam takvu temu vratio na male ekrane. To mi mnogo znači.
NN: Po emitovanju serije, prikazivane su emisije i objavljivani novinski feljtoni o Veri Stojić, Milici Babić, Radovanu Zogoviću, Milovanu Đilasu, Jovi Kapičiću, Branku Lazareviću i drugim likovima temeljenim na istorijskim ličnostima. Da li ste pretpostavljali da ćete izazvati toliko interesovanje ne samo za Andrića, nego i za ljude koji su mu, na ovaj ili onaj način, bili bliski?
STANIĆ: To je posebna radost. Takvo je vreme naišlo; u žiži javnosti i umetničkih obrada su biografije i karijere ljudi sa supkulturne i životne margine, kriminalaca sa one strane zakona. Takva je zavladala moda i onda je ova serija, na moju veliku radost, uspela da zainteresuje ljude za neke druge teme i za biografije ljudi koji su ostavili traga u kulturnom i političkom životu ovog naroda. Imao sam sreću u odabiru glumaca. S rediteljem Markom Misiračom radio sam kasting i desilo se nekoliko čudnih, a obećavajućih koincidencija.
Na primer, kada sam pozvao Mišu Obradovića za ulogu Milovana Đilasa, on kaže: "Da li Vi mene zezate, meni na stolu stoji već godinu dana sve što je Đilas napisao." On je, dakle, nezavisno, ne znajući da ću ga angažovati, proučavao Đilasa. Petar Novaković, mladi glumac iz Crne Gore, kada sam mu ponudio ulogu Radovana Zogovića, u telefon mi je recitovao jednu Zogovićevu pesmu. Ljudi njegove generacije većinom nisu ni čuli za Zogovića. I tako se desilo da su glumci zaista došli spremni i znali su o svojim likovima i više nego mi, scenaristi i autori serije. Posebno zadovoljstvo na samom snimanju bilo je to što se i šira javnost kasnije zainteresovala za biografije tih ljudi. To je jedan dodatni veliki benefit. Počeo sam da radim na scenariju o životu Miloša Crnjanskog, gde će se većina ovih likova koja se pojavila u seriji "Nobelovac" ponovo pojaviti. Naravno, ako uspemo u dogledno vreme da to sastavimo produkciono i ako ne bude za dvadeset godina. Na seriju "Nobelovac", recimo, čekali smo sedam godina.
NN: A Vi ste u Andrićevom liku još duže. U "Lajanju na zvezde" igrali ste starog Andrića kada ste imali svega 38 godina i, kako ste sami rekli u jednoj izjavi, niko nije primijetio da ste toliko mladi bili tad.
STANIĆ: To je magija Šotrine režije. On ume s tim svojim rukopisom da činjenice učini nebitnim, što je posebna vrsta umetnosti.
NN: Ivo Andrić bio je čovjek koji je, između ostalog, upoznao i Gavrila Principa i Adolfa Hitlera. Pretpostavljam da nije bilo lako ući u njegov lik. Koliko je trebalo fizičke i psihičke pripreme za tako nešto?
STANIĆ: Ja sam, kao i ovi drugi glumci u seriji, jednostavno bio spreman, a Šekspir u "Hamletu" kaže "biti spreman, to je sve". To je sva mudrost i ove umetnosti i svega onoga što nas čeka u životu. Ta rečenica može da se primeni bilo gde; u sportu, na velikim takmičenjima, u krčenju sopstvenog životnog puta. Ja sam bio spreman. Kada smo saznali datum snimanja, sâm sebi sam dao zadatak da oslabim petnaest kilograma. Imao sam tačno 95 kilograma tada, a prvo jutro snimanja, na vagi koju imam u kući, pisalo je 80,0. Oslabio sam tačno 15 kilograma i tad mi je bilo jasno da sam u životnoj fazi kada stižem na cilj koji sam sebi postavio.
NN: Selma Alispahić se takođe odlično snašla u ulozi Andrićeve supruge?
STANIĆ: Posebno sam srećan što je ulogu Milice Babić tako dostojanstveno odigrala Selma Alispahić, koja je svojim glumačkim umećem, profesionalnim i ljudskim kvalitetima, bila stub sigurnosti celog projekta i meni lično, kao i Milica Andriću, ulivala sigurnost i veru da sam na pravom putu.
NN: Odrasli ste u Bosni i Hercegovini, u blizini školskih biblioteka čiji je fond obogaćen zahvaljujući Andriću i njegovoj Nobelovoj nagradi. Andrić će se, na taj način, još od ranog djetinjstva umiješati u Vaš i život svih onih kojima je knjiga bliska.
STANIĆ: Lično sam uživalac te njegova odluke. Ja sam živeo u školi, a škola je imala biblioteku. Rođen sam 1960. godine, i taman kada sam naučio da čitam, a naučio sam rano, jer sam krenuo u školu sa pet godina, postajem uživalac te njegove odluke da novac od nagrade pokloni bibliotekama Bosne i Hercegovine. Taj gest je jedinstven, ili ako nije jedinstven, bar je redak u našoj kulturnoj istoriji. U seriji je to vidljivo. Našli smo jedan mogući trenutak u kome je on odlučio da to uradi, potaknut jednom humanom akcijom mladih. U našoj seriji on sretne mlade ljude koji bibliotekom na točkovima nose knjige bolesnicima i Andrić se u tom trenutku odluči na taj gest.
NN: Ta scena mi je lično bila zanimljiva jer nisam znao da su, u to vrijeme, postojale biblioteke na točkovima, koje su popularne posljednjih godina.
STANIĆ: Našli smo njihovo postojanje u novinskoj dokumentaciji. Tačan je podatak, a scena je, međutim, mogući scenario koji smo mi ponudili, a koji duboko korespondira sa mojim ličnim ubeđenjima da, ako želimo da uradimo nešto bitno, važno i plemenito, mi moramo osluškivati i slušati svoju decu. Naša deca intuitivno osećaju budućnost koja pripada njima. Nama pripada prošlost, koje se sećamo na različite načine. Na deci i na njihovim idejama opstaje svet. Stoga sam ja, već odavno, u nekoj svojoj životnoj filozofiji, odustao od anahronog stava da mi stariji možemo deliti savete mlađima. Naprotiv, mi treba da slušamo i osluškujemo mlade ljude.
NN: Kada smo kod te teme, podržali ste aktuelne studentske proteste. Koliko ste optimistični u vezi s tim da će baš ovi protesti promijeniti stanje u društvu?
STANIĆ: Oni su to već učinili svojom spontanošću, iskrenošću i činjenicom da su uspeli, na jednom veličanstvenom skupu 22. decembra, okupiti ljude da na dostojanstven i dirljiv način, petnaestominutnim ćutanjem odaju poštu za petnaest stradalih. Ljudi su sa tog protesta otišli sa svešću da su učestvovali u nečemu bitnom. Ja sam bio na svim mogućim protestima, ali ovako nešto nikada ranije nisam video.
NN: Sa druge strane, kada većina Vaših kolega podržava proteste, Vaš kolega Lazar Ristovski istupa iz Udruženja dramskih umetnika Srbije, kako on kaže, zbog jednoumlja.
STANIĆ: Ja sam bio predsednik Udruženja za vreme bombardovanja, pa me zbog te njegove odluke zovu i mediji u Srbiji da nešto kažem, ali je tu suvišno reći bilo šta. Mi smo esnaf i naše udruženje nikada nije nikoga optužilo ili osudilo zbog njegove političke pripadnosti. Nikada nismo diskriminisali naše članove, ali nikada u istoriji, a bilo je turbulencija i ranije. Bilo je ljudi koji su ekstremno bili na ovoj ili na onoj strani. Taj deo smo umeli da odvojimo. Naša profesija je stara hiljadama godina, kako kaže Aristotel, a Roberto Ćuli dodaje još starija - od postanka civilizacije. Kada je jedan čovek nešto predstavljao drugom, to je već bilo pozorište. S tim u vezi, gest Ristovskog je samo njegov. Meni je drago što njega Udruženje nije iščlanilo, nego je sam otišao.
NN: Na 29. Međunarodnom festivalu malih scena i monodrame Republike Srpske u Istočnom Sarajevu skoro ste dobili nagrade za najbolju monodramu "Na Drini ćuprija" i za najboljeg glumca. Kakav odnos imate prema današnjim nagradama i koliko one stvarnog uticaja imaju ovdje i sada?
STANIĆ: Nagrade više govore o onima koji ih dodeljuju, nego o onima koji su ih dobili. Uvek je to tako bilo. Kada vi budete gledali neke od filmova, na primer, koje sam snimio ja ili neko drugi, vas, niti bilo kog drugog, ne tiče se za deset godina da li je neko za određenu ulogu dobio nagradu. To se zaboravi. Važno je da li to vredi, da li će to nadživeti modu i zub vremena, da li tu postoji iskonska umetnička vrednost. Meni je najveća nagrada, to što na primer tu predstavu igram od 2001. godine, i što interesovanje za nju raste, a ne opada. Najveća nagrada mi je što jedna druga monodramu "Detinjarije", koju sam 1996. godine izveo premijerno 17. novembra, za svoj rođendan, godinu dana uopšte nije imala publiku, da bi posle godinu dana, kada sam je preneo u Atelje 212, dobila publiku i sada, kada sam je obnovio posle 20 i nešto godina u Teatrijumu, ljudi dolaze i po nekoliko puta da je gledaju. Ta predstava živi i to je prava i istinska nagrada. Zvanične nagrade, sa druge strane, efemerne su u životu svakog umetnika. Mene je Andrić uverio u to. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu, on je izjavio da jedva čeka da prođe gužva oko njega i da se vrati svom jednoličnom radnom danu, jer je radni dan za njega najveća nagrada.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.