Intervju

Tupanjanin za "Nezavisne": Biti čovjek je najvažniji zadatak vjernika

Tupanjanin za "Nezavisne": Biti čovjek je najvažniji zadatak vjernika
Foto: N.N. | Tupanjanin za "Nezavisne": Biti čovjek je najvažniji zadatak vjernika
Vesna Duka

Pravoslavni vjernici najradosniji hrišćanski praznik, Vaskrs, i ove godine slave u specifičnim okolnostima. U svim crkvama, pa i u Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj, službe se odvijaju pod maskama, uz socijalnu distancu, ali vjernici ne odustaju od molitvi.

Protojerej stavrofor Dražen Tupanjanin potvrđuje da je na bogosluženjima svaka crkva u ovoj eparhiji puna ljudi i da su se i tokom ovog vaskršnjeg posta masovno pričešćivali, iako su iz Crkve pozivali sve vjernike koji poste i žele se pričestiti, a strah ih je da to učine u crkvi, da pozovu sveštenike da ih pričeste u njihovim domovima.

"Službe se odvijaju po ustaljenom poretku, uključujući i sv. pričešće. Uz to, nastojimo da poštujemo epidemiološke mjere insistiranjem na nošenju zaštitnih  maski za vrijeme bogosluženja, a kada to vrijeme dozvoli, službe obavljamo napolju, u porti crkve. Mogućnost primanja sv. pričešća u kućnim uslovima pružali smo, prije svega, onima koji su stariji od 65 godina, kojima je kretanje bilo zabranjeno u prvom talasu epidemije, kao i bolesnima. Što se, pak, straha tiče, niko nije neosjetljiv na strah, ljudi smo. I sama ljudska priroda Hristova treptala je pred mukama i smrću, tako da je to razumljivo. Treba se potruditi da strah ne pređe u stanje panike", kaže otac Dražen.

NN: Iza nas je vrijeme vaskršnjeg posta. Obilazili ste i razgovarali sa vjernicima. Šta je to čega su se, osim onog odricanja koje preporučuje post, još odricali ljudi u ovome vremenu i koliku su utjehu mogli naći u Crkvi?

TUPANJANIN: Ljudi su se svakako odricali mnogih svojih navika vezanih za susrete sa drugima i uopšte za društveni život.  Po pitanju posta, pak, koristim priliku da podvučem da ono što post treba da donese u naš život jeste svijest da čovjek "ne živi samo o hljebu, već o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih", kako nas uči riječ Božja. Riječi koje izlaze iz usta Božjih su Hristove riječi o ljubavi prema Bogu i bližnjima. Prema tome, post nas osposobljuje da,  praktikujući odricanje, dobijemo priliku da pomognemo drugima kroz milosrđe koje naše odricanje neposredno omogućuje. Da jedemo manje, skromnije, to jest jeftinije, tako da nam preostane za pomoć siromašnima. I dalje, da se molimo. Post je, dakle, dio porodice koju čine još molitva i milosrđe. U suprotnom je najobičnija dijeta. Ili čak i nešto gore, samoobmana koja nas ispunjava osjećajem važnosti zbog apstinencije od hrane, što je oblik čudaštva i iščašenosti, i nema blage veze sa postom. Što se dijela pitanja o utjesi tiče, valja napomenuti da je hrišćanska utjeha krsnovaskrsna, te da  podrazumijeva stradanje. Nije riječ ni o kakvoj sladunjavoj i naivnoj utjesi koja zaobilazi krst i žrtvu u životu. O tome bi se moglo mnogo govoriti. Za nas, krst je osovina svijeta, osa našega života i njegova središnja istina. Shvatiti šta znači da je Bog u Sinu svome sebe otkrio kroz krst, te da je dobrovoljno umiranje za bližnje ono što nam se u Hristu otkrilo i šta znači biti pravi čovjek - najvažniji je zadatak za ljude vjere.

NN: Iza nas je takođe i jako teška godina, puna strahova i iskušenja. Da li je ovo možda bila i prilika da se vjernici i, na kraju krajeva, cio ljudski rod  preispitaju koliko živimo u sabornosti i ljubavi jednih sa drugima i sa samim Bogom?

TUPANJANIN: Mislim da je prethodni period morao da nas podstakne da se bavimo pitanjima koja ste pomenuli.

NN: Koliko je ova godina bila teška za Eparhiju zahumsko-hercegovačku i primorsku, pa i cio pravoslavni rod, jer smo u kratkom vremenu ostali bez vladike Atanasija, mitropolita Amfilohija i patrijarha Irineja?

TUPANJANIN: Odlazak dragih i velikih ljudi, od kojih je za nas u Hercegovini svakako najbolniji odlazak episkopa Atanasija,  prikovao je naše poglede za Carstvo Božje, i podstiče nas da još snažnije želimo da se punoća Carstva ostvari i da budemo zajedno u potpunosti. Sa druge strane, vidjeli smo da na smrt i bolest niko nije imun i da jedni druge moramo na poseban način čuvati u ovakvim periodima nevolja i bolesti. Lijek besmrtnosti je, na kraju, jedino Bog. Vjerujem da su svi koje ste pomenuli okusili od tog lijeka i da su živi u Hristu.

NN: Jaje je simbol života i obnove života, očekujete li nakon ovog Vaskrsa da će se ponovo obnoviti naš stari način života?

TUPANJANIN: Iako shvatam smisao vašeg pitanja, odgovoriću sa tačke gledišta hrišćanske nade i reći da ne očekujem da će se obnoviti naš stari način života, prepun nasilja, svakojakih nejednakosti, nepravdi i tlačenja slabijih. Naprotiv, očekujem,  vjerujem i nadam se u dolazak Novog Života, onoga koji je Vaskrsenje učinilo vidljivim za oči učenika Hristovih od one prve nedjelje Vaskrsenja pa sve do nas danas. Onaj život u koji se dospijeva kroz smrt Hristovu, i našu poistovijećenu sa Njegovom, jeste čežnja Crkve. Po pitanju konsekvenci koje će ova pandemija imati na ono što zovemo "društveno prihvatljivo ponašanje",  mogu da kažem da pretpostavljam da će ih biti, ali ne znam kolike i kakve će biti. Svakako da će, primjera radi, maske na licima ljudi biti mnogo češća pojava nego prije svega ovoga, kada smo ih viđali gotovo isključivo na licima turista iz azijskih zemalja.

NN: Obnavljaju se, i pored svih nedaća, i naše pravoslavne bogomolje, poput  Saborne crkve u Mostaru, gradi se i Duhovni centar Mrkonjići. Recite nam nešto i o tome.

TUPANJANIN: Iako nisam direktno uključen u poduhvate koje ste pomenuli, znam da Saborna crkva u Mostaru ulazi u završnu fazu obnove, i to je velika radost za sve nas. Lagano se spremamo, prvenstveno mislim na oca Radivoja Krulja i sveštenike i vjernike Mostara, ali i na sve nas,  za svečanost njenog osvećenja. Taj događaj propratiće pisane i elektronske publikacije vezane za mostarsku crkvu, kao i mnoštvo kulturnih događaja. Duhovni centar u Mrkonjićima, rodnom selu Svetog Vasilija, takođe, koliko mi je poznato, jako dobro napreduje, u završnoj je fazi izgradnje. To mjesto, kao mjesto hodočašća hiljada ljudi, dobiće time važnu misionarsku dimenziju, čemu se takođe svi veselimo.

NN: Šta biste na kraju poručili svim pravoslavnim vjernicima?

TUPANJANIN: Podsjetio bih sve na riječi apostola Pavla iz njegove Poslanice Filipljanima, koje napominju - Gospod je blizu. Stradanje i vaskrsenje Hristovo nam to pokazuju. Blizu nam je u svim nevoljama, pa i ovoj u kojoj se svijet nalazi danas. Blizu svojim stradanjem i vaskrsenjem, kojim sastradava sa nama u svim našim bolovima i svijetli kao svjetionik nad svim našim ponorima. Da to nikada ne zaboravimo! Hristos vaskrse!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije