Suprotno očekivanju da će nakon rata u BiH najveći problem biti radikali nacionalisti, sada imamo fenomen radikala antinacionalista.
Ocijenio je ovo Ugo Vlaisavljević, predsjednik PEN centra BiH i profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u intervjuu "Nezavisnim", koji je dao u pisanoj formi.
"U pitanju je izvjestan nimalo bezazlen preobražaj: antinacionalisti su se pretvorili u antifašiste. Riječ je uglavnom o ljevičarima iz krila bošnjačkog naroda", ističe Vlaisavljević, koji je jedan od aktera aktuelnih burnih javnih rasprava u kojima se bespoštedno razmjenjuju optužbe za fašizam, rasizam...
NN: U zadnje vrijeme ste u žiži domaće, posebno sarajevske javnosti. Čime ste to "zaslužili"?
VLAISAVLJEVIĆ: Tome ima više razloga, ali je vrhunac neoglašavanje PEN-a, čiji sam aktuelni predsjednik, povodom izjave Fahrudina Radončića o Duški Jurišić. Velike poene je tim povodom u ovoj, kako je nazvaste, "sarajevskoj javnosti", stekao Srđan Dizdarević koji je tu izjavu osudio kao ispoljavanje šovinizma i čak rasizma. To je bio dobar signal da je "moćnik" i "tajkun" uhvaćen na djelu, pa se digla velika graja iz krugova koji vide veliku opasnost u ovom osnivaču nove bošnjačke nacionalne stranke. Neoglašavanje PEN-a su neki utjecajni novinari i intelektualci kojima je navodno stalo do "građanske i multietničke BiH" odmah prozreli kao izraz moga pritiska na Upravi odbor PEN-a. Međutim, istina je da u ovom odboru nije bilo dovoljno glasova da se istupi s osudom a la Dizdarević iako sam ja mnoge "podmićivao" i "zavrtao im ruke". Pokazalo se da naše udruženje nije "društvo jednog lica" kao što je to Helsinški komitet za ljudska prava. Zanimljivo je da su neki članovi PEN-a pokušali u javnost da plasiraju upravo takvu sliku našeg udruženja, pa sam ja predstavljen kao nekakav diktator i manipulator. Žao mi je što su oni članovi PEN-a koji su bili izričito protiv petljanja u "slučaj Jurišić" i koji su u svojim pismima za to naveli dobre razloge, ostali šutljivi i tako "založili" svoga predsjednika. Veoma me je razočaralo to što se kampanji koja je u nekim medijima vođena protiv našeg udruženja pridružila grupica naših uglednih članova koji su čak u tome bili neodmjereniji i agresivniji od drugih. Šta da mislim o piscima koji meni ili Upravnom odboru za sve ovo vrijeme nisu uputili nijednu poruku ili sugestiju, a u javnosti su mi izricali najgore pogrde i moralne osude?
NN: U svojim javnim istupima kazali ste da ste Vi, ali i Vaša supruga na udaru medijskih tabora u Sarajevu. Ko čini te tabore i na osnovu čega su osnovani?
VLAISAVLJEVIĆ: U toj borbenoj skupini prednjače "Oslobođenje" i "Dani", ali im nisu daleko i neki drugi mediji poput, možete li zamisliti, javnog televizijskog servisa FTV-a. S prelaskom novinarke Vildane Selimbegović iz magazina "Dani" u "Oslobođenje", ova novina se doista srozala na propagandni bilten izvjesnih političkih i ekonomskih moćnika. Ne znam zašto smo im mi toliko važni, ali nama posvećuju puno prostora u kojem smo uglavnom izvrgnuti ruglu, insinuacijama i moralnom zgražavanju. Stalno čujemo kakvi smo i s kime smo, ali nema ni najmanjeg osvrta na ono što tvrdimo, trudeći se da to i obrazložimo.
NN: Jeste li se i sami svrstali u jedan od tih tabora budući da Vam oponenti najviše prigovaraju zbog angažmana u novini Fahrudina Radončića i zbog toga što niste javno osudili njegove "fašističke" izjave na račun urednice FTV Duške Jurišić?
VLAISAVLJEVIĆ: Žarko bih volio da imam raspravu s mojim tobožnjim kritičarima o smislu i značenju ovog mog "angažmana u novini Fahrudina Radončića". Pisao sam dvije godine kolumne za "Nezavisne", kao što to sada radi moj kolega iz PEN-a Željko Ivanković. Znači li to, sada govorim u sarajevskom stilu, da on radi za Kopanju ili čak Dodika? Da sluša ponizno svoga "poslodavca" i da služi njegovim "interesima"? Kome ja onda nisam sve služio? Mogli bismo otići tako i do NIN-a u Beogradu, "Ferala" u Splitu, "Novog lista" u Rijeci... Prema istoj onoj logici kojom se služe, mogao bih Ivankovića, Selimbegovićku i Pećanina optužiti da imperativno nalažu PEN-u pisanje saopćenja zbog interesa služenja svojim poslodavcima. Možda bi trebalo dodati da nikada u životu nisam bio na sastanku neke novinske redakcije, a niti konsultiran za novinske priloge.
NN: Je li udruženje pisca na čijem ste čelu, PEN Centar, dovoljno angažovano na smirivanju "nacionalno-političkih strasti" u našem društvu, što je jedna od obaveza prema povelji Međunarodnog PEN-a?
VLAISAVLJEVIĆ: Ko to treba da na vjerodostojan način prosudi o dovoljnoj ili nedovoljnoj mjeri ili uspjehu angažmana PEN-a? Uvjeren sam da to treba da učine sami članovi ovog udruženja na svojim vlastitim forumima zajedničkog komuniciranja i prosuđivanja. Međutim, u ovoj najvećoj buri upravo su ti forumi bili gluhi i prazni. Nisam siguran šta je gore tim povodom bilo: ili to što je većina članova PEN-a nijemo šutjela pred paničnim uzvicima da je u našoj javnosti na djelu fašizam i rasizam ili to što su neki članovi PEN-a iz nekih krajnje sumnjivih ideoloških niša prozivali PEN za saučesnišvo. U povelji PEN-a ne stoji nijedan konkretan slučaj kao što to ne stoji ni u zakonima kojima se služe sudije. Spor je mogao nastati u vezi s interpretacijom obavezujućih naloga iz povelje, ali nije niti nastao jer nije bilo dovoljno međusobnog poštovanja da se makar otpočne razgovor. U javnosti sam iznio argumente zašto mislim da je povodom "slučaja Jurišić-Radončić" optužba za rasizam samo perfidni oblik političkog obračuna. Još čekam odgovor najodgovornije osobe za tu optužbu: bivšeg predsjednika HK Srđana Dizdarevića.
NN: Ocjenjujete da ste Vi i Vaša porodica takođe žrtve fašističkih napada. Otkud ovoliko česta upotreba riječi fašizam u javnom govoru u zadnje vrijeme?
VLAISAVLJEVIĆ: Ne znam baš da sam upotrijebio takav izraz. Možda sam ironično parafrazirao one koji takve izraze upotrebljavaju. A to o provali ovog pojma u javni govor je veoma važna činjenica i trebalo bi je pomno analizirati. U pitanju je izvjestan, nimalo bezazlen preobražaj: antinacionalisti su se pretvorili u antifašiste. Riječ je uglavnom o ljevičarima iz krila bošnjačkog naroda. Ovaj preobražaj tumačim kao radikalizaciju izvjesne političke opcije koja se artikulirala oko SDP-a i Naše stranke. Njen amblematski prikaz imate svakog ponedjeljka na FTV-u sa političkim magazinom u kojem su riječi poput fašista, nacista i rasista prilično frekeventne, a nakon te emisije već mjesecima idu partizanski filmovi. Svi smo očekivali da će nakon rata najveći problem biti radikali nacionalisti, ali sada imamo fenomen radikala antinacionalista.
NN: Nazire li se kraj sukobima u sarajevskim medijskim i intelektualnim krugovima? Je li predizborno vrijeme jedini razlog što se i uticajne ličnosti iz ovih krugova najviše bave sobom i međusobnim tužakanjima?
VLAISAVLJEVIĆ: Slažem se s ocjenom da se utjecajne ličnosti, koje javno govore o politici a nisu političari, previše bave sami sobom. To ne znači da se oni uglavnom bave nevažnim pitanjima, nego je način na koji to rade često loš i neproduktivan. Velike i važne teme su u posljednje vrijeme načete u užarenim javnim "raspravama", na primjer: pravo na slobodu izražavanja s obzirom na granice dopustivog govora, prije svega klevetničkog govora i jezika mržnje, utjecaj politike i kapitala na medije, odnos religije i politike, ideološki pejzaž ove zemlje pred izbor... Međutim, pokazalo se da nedostaju temelji i preduslovi da se makar počne raspravljati o ovim temama jer čak i oni koji sebe vide predvodnicima demokratskog procesa ne pristaju na učešće u zajedničkim forumima debate (odmah se sklanjaju u tabore i organiziraju u jurišne čete) i već unaprijed odbacuju svaki kredibilitet argumentima koji dolaze od neistomišljenika, a često su skloni da im ospore čak i ljudsko dostojanstvo. Među najvećim boljkama koje su dosad uspjele da zaustave proces obrazovanja demokratske javnosti jesu slijepa ideološka pristranost i jeftino moraliziranje koje se služi "argumentima" uperenim protiv ličnosti sugovornika.