Nema tog džipa, nema tog mercedesa, nema tog putovanja, nema finansijske nadoknade, koliko god to zvučalo paradoksalno u današnje vrijeme u kojem je materijalno, čini mi se, postalo najvažnije, ne postoji ništa veće od toga kad vas pozove porodica da kaže da su dobro, da kažu da su loše.
Rekla je to u intervjuu za "Nezavisne novine" Jasminka Vučković, direktorica Fonda solidarnosti "Duša djece", dodajući da su oni porodicama luka u najtežim trenucima.
Kako je istakla, ove godine u šestomjesečnom izvještaju prvi put su imali veću potrošnju od priliva.
"Priliv nije bio manji u odnosu na prethodne godine. On je bio stabilan, ali smo imali veće rashode. To se desilo prvi put od kad postojimo i naravno da smo počeli da razmišljamo o dodatnim prihodima", rekla je ona.
U razgovoru za naš medij govorila je i o odlasku u penziju i svom nasljedniku.
NN: Fond solidarnosti devet godina ujedinjuje ljude, ali i političare. Vaš izvještaj je nedavno jednoglasno usvojen u NS RS. Doživljavate li "Dušu djece" kao pozitivni primjer na koji treba da se ugledaju i drugi? Od efikasnosti do transparentnosti…
VUČKOVIĆ: Ja njega doživljavam kao pozitivan primjer. Definitivno kao pozitivan primjer. Da li se neko treba ugledati na nas ili može i bolje od nas, to sad ne znam. Mi, kompletan tim, znamo šta radimo i znamo šta nam je konačni cilj. Mi imamo porodicu koja nam se obrati, koja nam dođe sa stanjem koje je nerješivo u Republici Srpskoj ili u Srbiji. Naš osnovni cilj jeste da nađemo bolnicu koja može da riješi taj problem i da to dijete dođe tamo. I nakon toga, ako kao kruna svega toga bude pozitivan ishod, onda je to Mikelanđelov David. Onda doživite neku vrstu katarze. Naši uspjesi su vrlo konkretni. Mi se s određenim porodicama družimo ne mjesec dana, mi se s njima družimo osam godina. Teško je mjeriti našu javnu ustanovu sa nekom drugom javnom ustanovom.
NN: Pred poslanicima ste tada rekli da ste za šest mjeseci ove godine za liječenje djece izdvojili osam miliona maraka, što je mnogo više u odnosu na isti period lani. Koliko je iznos porastao za još dva mjeseca? Kakvo je stanje?
VUČKOVIĆ: Dva više. Osam je bilo tada, sad već, sa 31. avgustom, mi smo izvršili plaćanje, što ne znači da će to u konačnici biti taj iznos, 10.790.000 KM. To je znatno više u odnosu na prošlu godinu. Od prve godine, 2018, kad smo na godišnjem nivou potrošili, 1.541.000 KM, da bismo devet godina kasnije došli do 10.000.000, to je značajno. To na neki način govori možda i o prethodnom pitanju. Jer nama su prihodi ostali isti. Način na koji mi prikupljamo sredstva je ostao isti. Nismo dobili dodatni izvor prihoda. Ono što jeste raslo, u skladu sa rastom ličnih dohodaka, raslo je i tih 0,25 odsto, ali su rasle i cijene liječenja u inostranstvu.
Sa druge strane, mi smo se suočili sa nekim izazovima koje nismo očekivali. Jedan od izazova jeste stanje iz spektra autizma, koje u principu još negdje nisu definisana kome pripadaju tretmani. Ja sam razgovarala i sa načelnicom pedijatrijske klinike dr Oliverom Ljubojom i sa načelnicom psihijatrije dr Nerom Zivlak i trenutno radim analizu tih oko 150 djece koja su iz spektra onih koji odlaze na tretmane u Beograd, da vidimo na koji način i šta činiti dalje, jer je to veoma kompleksno.
Drugi izazov je ono što nam donosi potpisivanje ugovora sa zdravstvenim ustanovama u Srbiji od strane Fonda zdravstva. Na primjer, Fond zdravstvenog osiguranja prošle godine iz objektivnih razloga nije uspio potpisati ugovor sa zdravstvenom ustanovom Institutu za ortopediju Banjica. Samim tim sve ono što ne može dječja hirurgija kod nas da riješi, Fond zdravstvenog osiguranja ne može poslati tamo. Tako da smo mi preuzeli kompletno taj dio i šaljemo djecu na razne ortopedske klinike u Beogradu.
Treći izazov koji je zaista ogroman jeste liječenje genskom terapijom i inovativnim lijekovima i liječenje rijetkih bolesti koje do juče nisu imale terapije. Trenutno imamo popriličan broj djece čije terapije na godišnjem nivou premašuju pojedinačno milion KM.
NN: Spomenuli ste da je način na koji obezbjeđujete novac ostao isti, a da za jedno dijete izdvojite i milion. Imate li onda dovoljno novca? Razmatrate li nove načine kako da dobijete i više novca?
VUČKOVIĆ: Mi smo ove godine prvi put u šestomjesečnom izvještaju imali veću potrošnju od priliva. Priliv nije bio manji u odnosu na prethodne godine. On je bio stabilan, ali smo imali veće rashode. To se desilo prvi put od kad postojimo i naravno da smo počeli da razmišljamo o dodatnim prihodima i da malo o tome i razgovaramo. Još nismo u problemu, jer vrlo racionalno trošimo novac. Odnosno, sav novac koji je na našem računu ide isključivo za liječenje. Naš tim koleginica koje rade u finansijama je vrlo uporan u traženju računa iz bolnice i povrata neutrošenih sredstava. Sve što je završeno, svedeno je na nulu. Nema bolnice koja nama duguje.
NN: Da sumiramo priču o novcu. Novca imate, ali došli smo u situaciju da za liječenje treba i više novca.
VUČKOVIĆ: Što se novca tiče, jako smo oprezni i želimo na vrijeme početi neke inicijative koje bi možda bile dobre, a koje nisu neizvodive. Definitivno, mislim da u ovaj dio koji je dio solidarnosti ne treba dirati. To je moje mišljenje. Mislim da ne može sve biti na građanima. Da postoji drugi način i drugi izvori odakle bi se mogla izvući nova finansijska sredstva. U povjerenje koje smo stekli i ta solidarnost koju građani s nama dijele je zaista nešto u što nikako ne treba dirati.
NN: Koje su bolesti zbog kojih se djeca i roditelji najviše javljaju Fondu?
VUČKOVIĆ: Mi u okviru, evo sad da uzmemo dječju hirurgiju, imamo dječijeg hirurga, ali nemamo supspecijalistu dječje hirurgije. Što znači da mi nemamo supspecijalistu urologa, supspecijalistu dječje hirurgije, gastroenterologa, nemamo supspecijalistu ortopeda, nemamo supspecijalistu spinalne. To su sve grane i stanja zbog kojih se djeca javljaju.
Vrlo često ljudi naš fond mijenjaju sa Fondom za rijetke bolesti. Nismo mi za rijetke bolesti. Mi smo za sve ono što mi ne možemo. Ponekad to nije ni nešto pretjerano komplikovano. Ponekad su to stvari koje se završe jednom intervencijom ili vrlo kratkotrajnim liječenjem, ali mora otići. Naravno da i planiranjem kadrova ne možete proizvesti jednog supspecijalistu zbog vrlo malog broja pacijenata. Mi uvijek zaboravljamo da je svaki taj ljekar vredniji, neka se ne ljuti niko na mene, od svakog aparata koji imamo u Kliničkom centru.
NN: Fond je prije nekoliko godina počeo finansirati i troškove boravka i putovanja roditeljima i djeci. Planirate li širiti spektar usluga i mogućnosti?
VUČKOVIĆ: Iskreno, ukoliko budemo došli do proširenja budžeta, odnosno do nekih novih izvora prihoda, možemo razmišljati o nečemu dodatnom. U ovom času, ne razmišljamo o širenju. Ukoliko ostanemo na samo ovim izvorima finansiranja, nećemo širiti, nego ćemo rezati. Zbog putnih troškova nećemo ugroziti liječenje, to je sigurno. Mislim da su i troškovi puta i troškovi smještaja ipak svojevrstan luksuz i ogromna pomoć porodicama, ali mi nismo primarno osnovani za to, već da djecu pošaljemo tamo gdje mogu da dobiju adekvatno liječenje.
NN: Od osnivanja ste na čelu Fonda. Vaše ime je postalo sinonim za Fond. Jeste li se umorili? I vidite li nekoga ko bi Vas mogao naslijediti kada odlučite otići u zaslužnu penziju?
VUČKOVIĆ: Moje godine, odnosno moje godište, bi trebalo da kaže: "Jesam, umorila sam se." Ali ja vam to stvarno ne mogu reći. Ako kažem da sam se umorila, umorila sam se od drugih stvari u životu koje su me umorile i koje su me dovele u stanje trenutne iscrpljenosti. Međutim, i u tim trenucima kada su mi se dešavale veoma ružne stvari, ja sam ovdje nalazila, koliko god to nekome zvučalo možda i strašno, pozitivnu energiju. Meni je dolazak ovdje bio punjenje baterija. To što ja dobijam od roditelja, i što moje saradnice dobijaju od roditelja, to nema cijenu. Nema tog džipa, nema tog mercedesa, nema tog putovanja, nema finansijske nadoknade, koliko god to zvučalo paradoksalno u današnje vrijeme u kojem je materijalno, čini mi se, postalo najvažnije, ne postoji ništa veće od toga kad vas pozove porodica da kaže da su dobro, da kažu da su loše. I nakon tragedije, porodice nas ne doživljavaju u negativnom, nego nas se sjećaju kao nekog ko je bio luka u najtežim trenucima u životu. Još mi naši izleti daju vjetar u leđa. Još su mi njihovi crteži, pjesmice, riječi najveća nagrada za sve što činim. Možda zvučim patetično. Možda ljudi misle da foliram, da ovo nije istina, ali ovo je zaista istina. Ja tako živim. Trudiću se da ostanem tu do pune penzije, jer volim ovaj posao. Iskreno se nadam da, ako budem imala ikakvog uticaja, ako budem mogla išta da sugerišem, to će biti da izaberu nekoga iz mog tima.
NN: Krajem sljedeće godine obilježićete 10 godina postojanja. Koja će biti Vaša želja za deceniju rada?
VUČKOVIĆ: Puno je želja, ali jedna od najvećih je da patnje budu što manje. Veličina jednog društva ne mjeri se samo po tome koliko ko ima, već i po tome koliko je spremno da podijeli sa onima kojima je pomoć najpotrebnija. Malo ko bi u svijetu pristao da se od njegove plate izdvaja za nekoga koga ne poznaje. Naši ljudi su na to pristali. I to je još jedna potvrda da su naši ljudi veliki - ne samo kada je najteže, već i onda kada svojim malim doprinosom nekom drugom daju šansu za liječenje. Moja želja je da ta solidarnost nastavi da živi. Da i u narednih deset, dvadeset i više godina ostanemo zajednica koja ne okreće glavu kada je nekom djetetu potrebna pomoć.