SP Qatar 2022.

Kolumne

Američka ratna poruka Njemačkoj

Američka ratna poruka Njemačkoj
Foto: N.N. | Američka ratna poruka Njemačkoj

Diverzija na gasovodima "Sjeverni tok" 1 i 2 je izuzetno važan događaj u najnovijem razvoju svjetske krize. To je, koliko je dosad poznato, nesumnjivo akt državnog terorizma, za koji se sve više sumnja da ga je izvela Amerika uz podršku Velike Britanije, Danske i Švedske.

Pošto se tim gasovodima gasom snabdijevaju prije svega Njemačka i još neke evropske zemlje, uključujući i Veliku Britaniju, već sada mnogi hroničari taj teroristički napad definišu kao ratna poruka Amerike Njemačkoj. To je, drugim riječima, početak nove faze američkog rata protiv Njemačke i Evrope.Gasovodi su eksplozivom 26. septembra oštećeni na četiri mjesta i to u takozvanoj ekonomskoj zoni mora Danske i Švedske.

Jedan od najuticajnih voditelja vijesti u Americi Taker Karlson je javno na Fox News televiziji rekao da je moguće da je administracija predsjednika Džozefa Bajdena umiješana u diverziju na cjevovodima "Sjevernog toka" 1 i 2. On je podsjetio na Bajdenove izjave date 25. februara i 26. septembra ove godine da Amerika želi da se oslobodi ruskih gasovoda. "'Sjevernog toka 2' neće biti, mi ćemo mu stati na kraj", rekao je tada Bajden. Rekao je takođe da Amerika može to da uradi.

Bivši ministar spoljnih poslova kao i odbrane Poljske Radoslav Sikorski, koji je vrlo blizak administraciji u Vašingtonu, a sada je poslanik Evropskog parlamenta, povodom diverzije je na društvenim mrežama napisao "Hvala SAD". Tu poruku je kasnije povukao on ili su je izbrisale gazde društvenih mreža.

Ne smije se zaboraviti da su danima prije diverzije u tom području zvanično bile neke vježbe NATO pakta uz konstantno nadlijetanje helikoptera. Koliko je dosad poznato, diverzija je izvedena ili mini-podmornicama ili podvodnim dronovima.

Sumnju budi i to što su, po već toliko puta viđenom scenariju, američki i britanski mediji, ne čekajući ni časa, odmah objavili skoro identične tekstove da je diverziju, i to na sopstvenim gasovodima, uradila Rusija. Zaista nevjerovatno. A zašto bi to uopšte uradila Rusija? Ako je htjela da prekine isporuke gasa mogla je jednostavno da zavrne slavinu i to je to. A da ošteti svoje vlasništvo, gasovodi su u većinskom vlasništvu Rusije, to je zaista uvreda za inteligenciju običnog čovjeka. Jasno je da diverzija u osnovi nije baš protiv Rusije nego Njemačke, jer gasovodom "Sjeverni trok 1" gas ide Njemačkoj i Evropi, a ne Rusiji.

Treba takođe podsjetiti da je na diverziju prvi reagovao američki državni sekretar Entoni Blinken izjavom: "Mi nismo", i to prije bilo kakvih javnih sumnji u američku umiješanost. A onda je istog časa dodao da je sada povoljan trenutak da Evropa kupuje gas i naftu od američkih kompanija. To je priznanje kome u stvari odgovara diverzija.

Zanimljivo je da su diverzije izvedene u vrijeme kada u Njemačkoj raste pritisak javnosti da se, pored gasovoda "Sjeverni tok 1" pusti u rad i "Sjeverni tok 2". To je sve više imalo i podršku većeg dijela Vlade Njemačke, jer je bez ruskog gasa ugrožena prije svega njemačka industrija. I u Berlinu se već uveliko počelo da govori kako će ti gasovodi, uprkos svemu, biti uključeni. I "Sjeverni tok 2" je bio odavno napunjen tehničkim gasom i mogao je odmah da počne da radi.

Kako bi Njemačka mogla da reaguje i šta dalje? Malo je vjerovatno da će Njemačka, barem ne u dogledno vrijeme, bilo šta moći da uradi. Njemačka je već sedamdeset godina pod američkom okupacijom i njena politička elita je u službi Vašingtona. Neka narodna pobuna je takođe malo vjerovatna, mogući su protesti, ali u Njemačkoj nema kritične socijalne energije koja bi mogla da iskorači iz okupacije, a niti ima bilo koje dovoljne političke snage da povede energiju naroda.

Teroristički napad na gasovode je još jedno svjedočanstvo da Amerika pod izgovorom rata u Ukrajini vodi u stvari i takozvani hibridni rat, ali ne više samo hibridni, i protiv Evrope i iznad svega Njemačke kao njene najrazvijenije zemlje. Cilj je zaustavljanje daljeg razvoja te zemlje i uništenje njene industrije, privrede, a samim tim i njene moći. Bez ekonomske moći Njemačka nije više lider Evrope, a preko toga se urušava i cijela Evropa, koja na taj način postaje ekonomski zavisna od Amerike. Istovremeno, Amerika očekuje da će se veliki dio evropskog i njemačkog kapitala preseliti u Ameriku i tako, pored pljačke Evrope, Amerika očekuje oživljavanje svoje privrede.

Vrijeme će ipak jedino pokazati šta će se stvarno desiti jer Njemačka, na primjer, jednostavno ne može bez ruskog gasa i nafte. Nema tu izbora. Amerika nudi tečni gas, ali ona nema toga dovoljno pa bi se moglo desiti da američke kompanije prodaju Njemačkoj i Evropi ruski gas i rusku naftu. Moglo bi se čak desiti i da Amerika u jednom času i oružano direktno interveniše u Njemačkoj.

 

 * * *

 

Oduvijek je poznato da mnogi vjeruju kako se u mutnom najbolje lovi. Na to vjerovanje upućuju i ambicije francuskog predsjednika Emanuela Makrona, koji egistencijalnu krizu Evropske unije uporno pokušava da iskoristi za sebe i Francusku. Ukrajina je samo izgovor. Francuski predsjednik to prije svega radi u ambiciji da se nametne kao lider Evrope i tako pokuša da spasi svoju političku sudbinu.

On već izvijesno vrijeme kao recept za navodno spasenje Evrope nudi nekakvu "Političku zajednicu Evrope", koju bi, kako on predlaže, pored sadašnjih članica EU činile i zemlje koje nisu članice. Donekle skrivena ambicija je da ta politička zajednica ima i svoje oružane snage, svoju armiju, naravno pod francuskom komandom. Jedno od Makronovih objašnjenja potrebe za oružanim snagama Evrope je i njegovo vjerovanje da Rusija nikada ne bi ušla u rat u Ukrajini da je Evropa imala svoju armiju. Nevjerovatno na kojem nivou se razmišlja.

Šta bi to moglo da znači i da li je realno?

To prije svega znači da bi u toj zajednici bile i zemlje koje nisu članice EU i koje to očigledno neće ni biti. Ali, iako nisu članice, one bi unutar te navodne zajednice slušale naredbe Brisela. U prevodu, nisi član EU, ali moraš da nas slušaš, jer ovo je "zajednica". Liči na još jednu obmanu.

U osnovi, ako ikada zaživi, to bi bila takozvana "Evropa sa dvije brzine", drugim riječima, podijeljena i pocijepana Evropa. To doduše nije originalna Makronova ideja, nju je još 2003. lansirao nekadašnji francuski predsjednik Valeri Žiskar Desten. U toj funkciji je i francuska i njemačka inicijativa da se promijeni sistem glasanja i da se u spoljnoj i bezbjednosnoj politici ukine pravo veta pa da neka zemlja ne može da blokira interese moćnih. Takva situacija bi, naravno, favorizovala Francusku i Njemačku.

Predsjednik Makron organizuje 6. oktobra prvu konferenciju o inicijativi "Političke zajednice Evrope" ili kako se već zove "Evropske zajednice". Na toj konferenciji će učestvovati i Srbija.

Ali, sve je još neizvjesno jer neki od ključnih igrača neće biti na toj konferenciji. Velika Britanija i Turska, naime, neće biti prisutne. A, te dvije zemlje, koje nisu članice EU, su za tu široku ideju "Evropske zajednice" i kasnijih njenih oružanih snaga ključ svega toga. Obje te zemlje su NATO članice i njihovim prisustvom Makron bi mogao da predstavi da on nema namjeru da kontrolišu EU odbrambenu i bezbjednosnu politiku i da nije protiv NATO pakta, jer su i ove dvije zemlje članice te nove zajednice. U realnosti, međutim, to je upravo ono što želi Makron - da Francuska kontroliše politiku Evrope i na neki način izbjegne optužbe da ruši NATO. Za Makrona, koji je sam sebe proglasio liderom te i takve Evrope, to je, kako izgleda, jedini način da spasi i Francusku i svoju političku budućnost. Mnogi vjeruju da Makron očekuje, kada mu istakne predsjednički mandate 2027. godine, da dobije visoku funkciju u uvropskoj integraciji, u Briselu. Ako EU tada bude uopšte postojala.

Ali ima tu i jedan problem, a to je Njemačka. I Berlin je obznanio da i Njemačka ima ambiciju da predvodi oružane snage EU i Evrope, koje bi navodno išle u mirovne misije. Vjeruje se da je Njemačka spremna da i sama ide u te misije, a druge zemlje ako hoće mogu da idu kao mlađi partneri. U toj funkciji je obećanih 100 milijardi evra za obnovu njemačkih oružanih snaga. Nije, međutim, jasno u kojem mandatu i legitimitetu bi Njemačka išla u te misije.

To bi na neki način značilo da bi bile dvije oružane formacije Evrope i to nezavisno od NATO pakta. Ili se u Evropi procjenjuje da je NATO paktu vrijeme već prošlo i da NATO uskoro više neće ni postojati.

Većinske procjene su da Makronov plan neće uspjeti.

Tako se ukazuje da takva politička zajednica već dugo postoji u Evropi, to je Savjet Evrope, koji čini 46 država. I tu su i Britanija i Turska, koje neće biti dio Makronovog projekta. Doduše, nema oružane snage.

 * * *

Američki ambasadori u mnogim zemljama, a u posljednje vrijeme prednjači Kristofer Hil u Beogradu, se ponašaju ne kao diplomate, nego kao kolonijalni guverneri, i to vrlo nadmeni.

Ministarstva spoljnih poslova Srbije i Rusije su 23. septembra potpisala Plan konsultacija od 2023. do 2024. godine. Riječ je o protokolu susreta i razmjene mišljenja.

Kao i obično, prva je reagovala poslanica Zelenih Njemačke u Evropskom parlamentu i izvjestiteljka za Kosovo Viola fon Kramon. Ona je to nazvala ozbiljnim skandalom i sumnja da može da dođe do zamrzavanja pregovora s Evropskom unijom.

Odmah potom američki ambasador u Beogradu Hil je zatražio, kao da ima pravo na to, objašnjenje od vlasti Srbije, zemlje domaćina, u vezi s potpisivanjem Plana konsultacija.

Reagovala je, međutim, samo ruska ambasada riječima da je zapanjena neprimjerenim izjavama ambasadora Amerike u Srbiji Kristofera Hila. Ambasada podsjeća da je takvo ponašanje u suprotnosti s Bečkom konvencijom kojom se regulišu poslovi stranih diplomata.

I onda u medijima, za koje se vjeruje da su izuzetno bliski vlastima Srbije, na naslovnoj strani "Zapad traži da uhapsimo 17 ruskih špijuna", a unutrašnji tekst prenosi "naredbu": "Uhapsite 17 ruskih špijuna". To bi valjda trebalo da sugeriše da je strateška saradnja Srbije i Rusije posao špijuna, a ne ozbiljne državne politike. Istovremeno je to i skrivena poruka da Zapad ima toliko jaku bezbjednosnu mrežu u Srbiji da tačno zna ko je ruski špijun i koliko ih ima.

Ništa tu, ipak, nije jasno. Zapad vjerovatno ima jaku mrežu u Srbiji uspostavljenu odavno uz pomoć Haškog tribunala i uslovljavanja saradnje s Tribunalom, ali zašto to čine mediji bliski vlastima, koji obično objavljuju ono što sama vlast želi. Nije valjda da neko u vlasti Srbije misli da će na taj način umiriti Zapad, tačnije Amerikance, i sugerisati da je saradnja Srbije i Rusije "stvar špijuna".

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije