Završena je jedna od najneobičnijih olimpijada ikad održanih. Kasnila je cijelu godinu zbog pandemije kovida-19, tako da je i njeno samo održavanje na kraju jedan veliki uspjeh.
Jedina je olimpijada u istoriji koja je održana bez prisustva publike, pa je i domaća publika u Tokiju bila u istoj poziciji kao i mi, i dešavanja je mogla pratiti isključivo putem televizijskih prenosa.
I dok druge zemlje zbrajaju medalje, Bosna i Hercegovina ni na ovim OI nije ostvarila višedecenijski san o osvajanju svoje prve medalje. Jedno peto i jedno šesto mjesto teško da mogu ublažiti gorčinu u ustima navijača "zmajeva". I sa drugih velikih seniorskih smotri takmičari iz Bosne i Hercegovine rijetko se vraćaju sa odličjima.
Za razliku od "zmajeva", naši susjedi iz Srbije i Hrvatske ostvaruju veoma dobre, čak i izuzetne rezultate. Po nekom nepisanom pravilu, na olimpijadama su za nijansu bolji Hrvati, dok su Srbi dominantniji na evropskim i svjetskim prvenstvima. Dodajmo njima uz rame i Slovence, koji su podjednako dobri i u zimskim sportovima, a Slovenija broji tek nešto više od dva miliona duša. Olimpijada u Tokiju u izuzetnom sjećanju ostaće i dvjema djevojkama sa Kosova, koje su svom olimpijskom komitetu donijele dvije zlatne medalje u džudu. Kao svojevrstan kuriozitet, spomenuo bih i San Marino, državu unutar Italije. Broji oko 30.000 stanovnika, a na OI u Tokio su poslali svega pet sportista i vratili se sa tri medalje!
Glavni krivac suviše tankih rezultata bh. sportista na međunarodnoj sceni svakako je politika, koja se i inače uvukla u sve pore života i doživljava se kao jedan rijaliti u kome, htjeli ili ne, svi pomalo učestvujemo.
Stalne političke tenzije i previše prisutna nacionalna retorika odveli su jedan broj sportista iz Bosne i Hercegovine u susjedne zemlje i njihove reprezentacije. Niko ne želi da bude predmet upiranja prsta i da bude prozivan izdajnikom vlastitog naroda i da nastupa za zemlju u kojoj malo toga funkcioniše.
Sigurno da toga ima, ali ipak sam mišljenja da je glavni krivac za sve loše rezultate, pa i razlog za odlazak u Srbiju i Hrvatsku jednog dijela sportista, pogrešna sportska politika Bosne i Hercegovine.
Dodig i Čilić osvojili su olimpijsko srebro u teniskom paru za Hrvatsku, Tijana Bošković i Brankica Mihajlović su svjetske prvakinje sa srpskom odbojkaškom reprezentacijom. Kičma su svoga tima. I mnogi drugi sportisti su nosioci medalja na velikim sportski smotrama, ali ne za svoju matičnu zemlju. Da su ostali u Bosni i Hercegovini, ako želimo pošteno sagledati stvari, svi ti sportski velikani, uz postojeće uslove za rad, tonuli bi u prosječnosti, daleko od vrha na koji su se popeli. Osim toga, "radni vijek" sportista je kratak i potrebno je pravilno vrednovati njihove rezultate. Svaki sportista iz Srbije koji je osvojio zlato u Tokiju inkasirao je 70.000 eura na svoj račun, a budite sigurni da će biti i dodatno nagrađeni. Svaki sportista iz BiH, da je osvojio zlatnu medalju na OI, bio bi nagrađen sa 3.500 eura! Sramotno je da je taj iznos 20 puta manji nego u Srbiji, a to je uzgred i manje od jedne ministarske plate.
Dakle, mnogo se toga mora mijenjati u bh. sportu. Potrebna su znatno veća ulaganja i obezbjeđenje optimalnih uslova za rad mladih talenata koje sigurno imamo. Primjer je i mlada plivačica Lana Pudar, osvajačica više medalja na nedavnom Evropskom prvenstvu za mlade. Tek kada stvorimo uslove za kvalitetan i kontinuiran rad talentiranih sportista i kada sportisti budu adekvatno nagrađivani, stvoriće se klima da se ostvaruju mnogo bolji rezultati, pa i olimpijske medalje.
Ali preduslov svih uslova je da se pročiste i dobro provjetre sportski savezi i udruženja, da se zahvali onima koji nisu učinili gotovo ništa za sport, već su svoje funkcije koristili radi vlastite promocije i koristi, ali su, naravno, bili podobni po nacionalnom ključu i stranačkoj pripadnosti. Da se na njihovo mjesto dovedu istinski sportski pregaoci, beskompromisni borci za sport i odlični poznavaoci sportova i stanja u sportu. Da bih pojasnio, ilustrovaću jednim primjerom. Srpski bacač kugle, osvajač evropskih i svjetskih medalja Asmir Kolašinac tokom studija u Sarajevu ponudio se da, zbog jake konkurencije u Srbiji, nastupa za reprezentaciju BiH. Dobio je odgovor da on nije za bacača kugle i da se mane ćorava posla. Takav odgovor je mogao dobiti samo od političara, a nikako od istinskog sportskog radnika.
Takođe, sportski radnici bi trebalo da se pozabave tzv. skautingom. Bh. dijaspora je dosta brojna i među njima je i mnogo uspješnih sportista. Svakako da im treba ponuditi da nastupaju za državu svojih roditelja. Pored njih, i jednom broju stranih sportista koji nisu zadovoljni statusom u svojim zemljama ili ne mogu ostvariti reprezentativni status, a blizu su vrha, ne samo u svojoj domovini nego i van nje, takođe treba ponuditi da nastupaju za "zmajeve". Navešću primjer Gruzina, ali srpskog rvača Zuraba Danutašvilija, koji je osvojio bronzu u Tokiju.
Sport oplemenjuje, sklanja djecu s ulice, gradi prijateljstva. Pored toga, sportisti su najbolji ambasadori svojih zemalja, imamo primjer Novaka Đokovića, ali i mnogih drugih sportista. Ulaganja u sport nisu bačene pare i vrlo brzo će se direktno ili indirektno vratiti. A kada se jednom da zamajac sportu, nizaće se rezultati, uspjesi i medalje.
Ujedno koristim priliku da čestitam i svim osvajačima medalja iz zemalja nekadašnje Jugoslavije, a sa kojima takođe treba ostvariti ili proširiti saradnju.
(Autor kolumne je satiričar)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.