U subotu, 4. novembra, u Čačku, nakon susreta sa novinarkom čačanskog "Glasa", a povodom mog teksta u "Nezavisnim" "Čačanska rodna" (Čačak prestonica kulture) i moje nove knjige, Maja i ja uputili smo se u obližnje selo Rošci. Ovo selo, podno Kablara, nekada je brojalo blizu hiljadu i po duša, sada je taj broj tek nešto veći od četvrtine nekadašnjeg broja stanovnika. Ali, selo nije pusto, u njemu svoj mir traže i nalaze brojni vikendaši, neki porijeklom odavde, a neki su tu kupili imanja. Selo je inače poznato po kvalitetnoj, gotovo brendiranoj rakiji.
Bile su Zadušnice, pa smo sa Majinom sestrom Višnjom i zetom Vulom obišli vječnu kuću majinog oca Stanimira. Vule je iskoristio priliku da mi pokaže jedan broj spomenika na groblju, takozvanih krajputaša. Neki su stari šezdesetak godina, neki i stotinu, a neki su iz 19. stoljeća. Opisuju život i način na koji je pokojnik stradao, obično u nekom ratu, čega je na ovim našim prostorima bilo i previše. Bitan su izvor građe za istoriju sela i kraja, ali čuvaju i neka ranija, danas zaboravljena imena. (Ako sam dobro pročitao od zuba vremena već oštećena slova, na jednom je pisalo Viliman.)
Majini roditelji su na svom imanju svojevremeno sagradili vikendicu, više kuću, i oko nje napravili pravi mali raj u cvijeću i voću. Uz imanje protiče i rijeka Kamenica, bistra i bogata vodom pritoka Zapadne Morave. Inače, na Kamenici, nekoliko stotina metara uzvodno, i dalje su vidljivi ostaci stubova željezničkog mosta, iako je pruga davno uklonjena. Baš tu, i dalje stoji gotovo potpuno sačuvan veliki bunker iz Drugog svjetskog rata koji su za Nijemce sagradili Bugari i kojim su čuvali prilaz mostu.
Upravo tuda, uz pratnju vjernog psa Mrkija, sutradan smo krenuli u šetnju i uživanje u prirodi. Dan je bio više ljetni nego novembarski i išli smo starim putem ka Ovčar banji. Prošli smo i poduži tunel, star više od vijeka, a sa druge strane dočekala nas je još ljepša priroda. U prvi mah, meni se učinilo da smo izbili na meandre na Moravi. Maja me je demantovala, tri meandre na Moravi zaista su prelijep prirodni fenomen i usporedive su sa onim mnogo poznatijim na Uvcu, ali su znatno dalje, a mi smo se nalazili na jezeru Međuvršje!
Međuvršje je najveće vještačko jezero na Zapadnoj Moravi i nalazi se na izlazu iz Ovčarsko-kablarske klisure. (Klisura je duga dvadeset kilometara, a najveća dubina iznosi 710 metara.) Jezero je nastalo izgradnjom betonske brane za potrebe hidrocentrale Međuvršje, na trasi stare pruge uskog kolosijeka Užice-Čačak. Nadmorska visina jezera je 273 metra, najveća dubina 20 metara, a dužina jezera iznosi 11 kilometara. I samo jezero formira meandre i pravi predivan pejzaž bogat florom i faunom, a uz jezero uređena je staza za sportski ribolov, nešto dalje je i kamp naselje. Nije prenaseljeno, iako je sve više vikendica i vikendaša, odbjeglih iz gradske vreve.
Spustili smo se do jedne vikendice uz jezero, žedni vode, ali i čašice razgovora. Ljubazni domaćini, Radisav iz Čačka i Rade iz Beograda, ponudili su nas i sokom, rakijom, kafom. Svijet je mali, obojica penzionera koji uživaju u miru i predivnoj prirodi Međuvršja boravili su svojevremeno u Banjaluci, a Rade je kao tenkista i svoj vojni rok služio u Zalužanima. Siti razgovora i pozitivne energije, krenuli smo nazad, iako smo nastavili šetnju do manastira Jovanje, dijelilo nas je tek oko kilometra. Vrijeme je postalo golubljivo, počeo je i jak vjetar, a kući smo stigli na vrijeme da se sklonimo od kiše.
Narednog dana, obaveze su nas nakratko vratile u Čačak, a već popodne krenuli smo autobusom u Ovčar banju. Na teritoriji opštine Čačak brojni su termalni izvori ljekovitih voda i poznati su još od rimskog vremena. Pored Ovčar banje, danas su aktivne još dvije banje, Gornja Trepča i Slatinska banja, ali one nisu u Ovčarsko-kablarskoj klisuri. Ovčar banja smještena je u središnjem dijelu Ovčarsko-kablarske klisure. Nedaleko od banje je Ovčarsko-kablarsko jezero, manje protočno jezero, sedam kilometara dužine i tek do stotinak metara širine, za potrebe podzemne hidroelektrane Ovčar banja, izgrađene još 1954. Nakon prolaska kroz turbine, voda se upravo kod Ovčar banje kanalom vraća u Zapadnu Moravu, a u daljem toku rijeke nastaje ranije pomenuto Međuvršje.
Tople vode Ovčar banje sadrže sumpor, magnezijum, natrijum i brojne druge elemente. Temperatura vode se kreće između 35 i 38 stepeni i koristi se za liječenje nerava, sportskih povreda i kožnih oboljenja. U banju možete doći i samostalno, bez ljekarskog uputa i uživati u toploj vodi i otvorenim i zatvorenim bazenima. Banja je uređena stazama, sportskim igralištima i igralištima za djecu, klupama. Odmorili smo se na malom trgu ispred biblioteke "Branko V. Radičević" i slikali ispred spomenika ovom književniku, učesniku NOB-a. Nažalost, sa postamenta spomenika neko je ukrao bistu.
Do 19. vijeka, Ovčar banja bila je poznata kao manastirska (Blagoveštanska) banja, pošto se ovaj manastir nalazi iznad same banje. Određeni arhitektonski elementi Raške škole ukazuju da bi manastir Blagoveštanje mogao biti podignut u 12. ili 13. stoljeću. Natpis iznad ulaznih vrata u hram govori da je manastir podignut 1602, a freskama ukrašen 1632. Čuveni Feliks Kanic ostavio je zapis 1866. da je uživao u gostoprimstvu bratstva ovog manastira, a i Maja i ja zaista smo uživali u naročitom miru ovog manastira, u kome je monaški postrig primio i patrijarh Pavle 1948. godine.
U Čačak smo se vratili vozom u 17.50. na relaciji Požega-Kraljevo. Ako mislite da je voz kasnio, varate se. Na stanicu je stigao tačno u minutu, radi se o luksuznoj kompoziciji, a već 15 minuta kasnije bili smo u Čačku! (Za nas iz BiH ovo je naučna fantastika.)
Imali smo dovoljno vremena da stignemo na književno veče u gradskoj biblioteci "Vladislav Petković Dis". Biblioteka se nalazi u prelijepoj zgradi, nekadašnjem Domu vojske. Uz uređenje gradskog jezgra, a grad je zaista prelijepo uređen, i premještanje biblioteke u nove prostorije jedan je od projekata kojim se gradska vlast s razlogom diči. Književno veče bilo je posvećeno čuvenom djelu "Dokazi istorije" vizantijskog istoričara Laonika Halkokondila, odnosno prevodu tog djela, tačnije, onog dijela koji se odnosi na istoriju srpskog naroda, a u prevodu dr Darka Krstića i dr Aleksandra Stojanovića. O djelu koje baca novu svjetlost na istoriju srpskog naroda, iz ugla ovog kasnovizantijskog istoričara govorio je i poznati čačanski publicista Vladimir Dimitrijević.
Nakon završetka književne večeri, u prepunoj sali biblioteke, Maja me je upoznala sa profesorom Dimitrijevićem, koga smo zamolili da nam kaže nešto više o manastirima Ovčarsko-kablarskog kraja koji čine svojevrsnu Srpsku svetu goru. Profesor nam je ukratko rekao o Srpskoj svetoj gori, jer je tema večeri bila druga, ali već to veče na moj mejl od njega stigao je iscrpan tekst o manastirima Ovčarsko-kablarske klisure, kojim bismo komotno mogli posvetiti jednu veliku reportažu, ali i sada pomenimo ukratko:
Po predanju, smatra se da su monasi u ove krajeve, u nemanjićku Srbiju stigli iz Vizantije, sa Svete gore, bježeći od papinskih krstaša i da su upravo u ovoj klisuri pronašli svoj mir za tihovanje. Riječ je o deset manastira posvećenih Hristovim i Bogorodičinim praznicima - Vavedenju, Blagoveštenju, Sretenju, Preobraženju, Vaznesenju, Uspenju, jedan je podignut u slavu Svete Trojice, a ostali su posvećeni Svetom Iliji, Svetom Jovanu i Svetom Nikoli. I pored toga što su manastiri bili paljeni i pljačkani, ono što je ostalo govori da su oni bili centar duhovnog i kulturnog života zapadne Srbije. (Najpoznatiji pisani spomenik je čuveno Nikoljsko evanđelje nastalo krajem 14. vijeka i pripada bosanskim rukopisima srpske redakcije.)
U utorak, pokušali smo doći do gradonačelnika Čačka, gospodina Miluna Todorovića, na osnovu ranijih kontakata. Želja nam je bila da i iz prve ruke čujemo u Čačku, prvoj prestonici kulture Srbije, o brojnim projektima koji su realizovani u gradu, ali posebno o veoma ambicioznom projektu izgradnje Vidikovca na Kablaru, odakle se kao na dlanu vide sve ljepote Ovčarslo-kablarke klisure, ali i mnogo više od toga. Mjesto pruža predivnu sliku cijelog kraja desetinama i desetinama kilometara unaokolo. Vidikovac bi imao skaj volk staze, uzletište za paraglajdere i mnoge druge sadržaje, što bi Čačak učinilo poželjnom svjetskom destinacijom. Pogotovo uzevši u obzir to da je izgradnjom auto-puta "Miloš Veliki" Čačak postao mnogo bliži Beogradu, na svega sat i 45 minuta autobusom!
Gradonačelnik je, nažalost, morao na sastanak u Beograd. U jeku je predizborna kampanja u Srbiji i radi se o razumljivim aktivnostima, a i ne znači da razgovor neće biti realizovan u dogledno vrijeme. Ipak, preostalo vrijeme iskoristili smo da ponovo obiđemo Galeriju "Nadežda Petrović", porazgovaramo sa kustosom Danielom Mikićem o slikarstvu i umjetnosti. Daniel i sam piše priče, ali već neko vrijeme sprema i svoj roman. Pomenuli smo u razgovoru i poznatu folk pjevačicu iz ovog kraja Veru Matović, koja posjeduje respektabilnu kolekciju slika, među kojima su i dvije slike velike slikarke Nadežde Petrović. Obišli smo kasnije i izložbu o čačanskoj kompaniji "Sloboda", u Domu kulture. (Ko od nas nije imao usisivače ove kompanije?) Kao i izložbu slika Kralja Čačka, hvaljenog slikara, muzičara i pjesnika. Ali, Maju i mene posebno je privukao najstariji fikus na Balkanu, koji je u Domu kulture posađen još 1971, dakle, moja generacija. Visina stabla do krošnje je osam metara, obim debla 37,4 cm, a dužina krošnje čak 38 metara. I zaista izgleda nestvarno!
Sve što se nije moglo obići u ova četiri i po dana u Čačku, i ranijih isto toliko, poziv su za moj novi dolazak u taj lijepi grad na Zapadnoj Moravi. Ono najljepše u Čačku i Ovčarsko-kablarskoj klisuri pokušao sam vam predstaviti u dva moja teksta i sve to je izuzetno iskustvo, iz čega bismo svakako trebali učiti i primijeniti ga i kod nas u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.